Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Jezivo ih je tražila po zaklonjenim uvalicama i svugdje gdje je stigla kad je za stokom u pašu išla; a primirila bi se tek kad bi našla koje mlado čobanče na osami,
Još tutnji izdaleka, a po uvalicama, vraćajući se, valovi sa žala, bučeći, kotrljaju pijesak. Žene i čobani mole, a veslači se napiru da čim brže prođu
Tu more uvijek žamori, a podalje, u uvalicama, miruje i vuče isprano, bijelo žalo, a čisto me u duši nešto steže kada gledam u ta zasjenuta zatišja, otkuda puca