Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Kad sakupi tridest Udbinjana, sve atlije i dobra konjika, s njima sjede piti vino ladno, dan po danak dok subota dođe. Kad subota jutro osvanulo, a
Ta u zdravlje tridest Udbinjana, i u glavu Senjanin-Tadije i njegovih trideset hajduka, ako bog da te se udesimo!“ Kad se mrka nakitiše vina, sve je
“ Kaže njemu Komnen barjaktaru: „O Tadija, našoj četi glavo, kod ognja je Kuna Hasan-aga sa njegovih tridest Udbinjana, sve je pjano kako i pomamno, pospalo je kako i poklano; oružje sam njima pokupio, sve zakopô u jelovo granje“.
Tad povika Mustaj-beže Lički: „Braćo Moja, tridest Udbinjana, uteče mi Janković Stojane i odvede Hajkunu đevojku, već na noge, ako boga znate!
planinu, al’ se pramen zapođede tame a od pare konjske i junačke, pozna brata Mustaj-bega Ličkog i za njime tridest Udbinjana, a ne smije Stojana da budi, već proljeva suze od očiju po obrazu Janković-Stojana.
njegovoga, — ja sam nama blaga ponijela, ti si mene nasred srca moga; eto, bolan, Ličkog Mustaj-bega i sa njime tridest Udbinjana, jaši vranca, bježi u Kotare, oboje smo izgubili glave“.
Skupi, slugo, trista Udbinjana, da tražimo kakva kalauza da nas vodi Tijani planini, ne bi l’ našli kulu Kostreševu, ne bi li nam bog i sreća dao ne
se od ina ne može, veće razvi zelena barjaka, a isturi pušku habernika, haber dade po turskoj Udbinji, te sakupi trista Udbinjana, na atima a pod mizdracima, pa pođoše Tijani planini, — kalauzi Čulko barjaktare.