Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
Anđa ustade i donese iz vajata nekake zamotuljke. Izvadi iz jednog dva-tri leteća kuršuma. Huknu na njih, prošapta nešto, pa ih metnu na vatralj i gurnu u vatru.
Dučić, Jovan - PESME
MRAK Ide red crnih jablanova Svu noć kroz mračno polje žita. Kraj puta negde huknu sova, Mesec se javi iza rita. Mrak teče gust kroz crnu draču; Talasić kliznu ispod graba.
Sremac, Stevan - POP ĆIRA I POP SPIRA
— Pa, eto... vi ste ruža, duplovana ruža; a gospojica Jula je smerna ljubičica. — Uh, — huknu gđa Sida, — ove muve. »Dobro kad ne reče: cvekla!« reče u sebi gđa Persa, koja se takođe sva u uvo pretvorila.
— O, gospođice Melanija, iz vaših ruku svaka je stvar preslatka. — Uh, — huknu gospođa Sida — ta je l’još kome ovako vrućina? — Vi furt šmajhlujete. Evo vam i obrsta, znam da vi to volete!
posmatrala gđu Sidu, a gđa Sida jednu praznu čašu koju je digla i stala okretati i razgledati prema prozoru, pa zatim huknu u nju dva tri puta i stade je brisati svojom čistom cicanom keceljom.
— A mora li gospodin Pera uzeti baš pop-Ćirinu Melaniju, kad je dobio za učitelja? — A? — Hu — huknu gđa Sida. — Mora li učitelj uzeti Melaniju? — A šta će starcu dve žene...
E, al’ ono kako koji dan, sve gore. — Hm! — huknu pop Spira. — Pa kad si čula, što mi to nisi odma’ kaz’la? — Pa ja nisam gđa Persa, da pravim spletke.
Ćopić, Branko - Doživljaji mačka Toše
Uznemiri se čak i sova na jednoj šupljoj bukvi i uplašeno huknu: — Uhu-hu, ko je tu? Toga dana Kruškotresa su negdje u planini gadno izbole pčele, pa mu je u glavi još uvek zujalo
Matavulj, Simo - USKOK
znaš, u žalosti, jer mi mlađi sin pogibe u četi ima dvije godine, a još nije osvećen! Knez huknu i obori glavu. Zapucaše puške negdje daleko po selu, po drugim brastvima, a s druge strane velikog plamena, gdje
— Niti je naredio, niti ih je zadržavao, niti su ga pitali! Ne razumiješ ti naše rabote! Knez huknu i naredi kćeri da služi vinom. Ženske bjehu ućutale i slušahu takođe pažljivo. Janku se činilo da sanja.
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
— Šta li ću sad kazati komesaru? — huknu intendant. — Ko će mi vjerovati da sam ovoga tu zamijenio za marvinče? Ovo si ti našao negdje u šumi, reći će, to nije
— A što da ih legitimišem kad nijesu prolazile iza rampe. Bile su samo kod naše kolibe. Seljak huknu. — Onda znači, taman da naiđe tvoj rođeni otac, kumiću, ti ga ne bi propustio dokle ga ne legitimigneš?
Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI
U tom snaška Pasa zapeva silno. Tomči suze navreše, saže se, zagrcnu... Puh! — huknu i sav duvan izlete iz cigare, osta mu samo papir na usnama. Diže se. — Mile... — a ne može da govori — kaži, kapu...
I kad priđoh da mu više glave, kao i ostali, i ja sveću zapalim, majka mu samo se trže, huknu: — Mito! — I opet, kao da nije ništa bilo, nastavi, zanese se, u ono nameštanje kose mu po čelu.
Odjednom sve umuče iznenada. Iz kujne pojavi mu se otac. Ukočeno dođe i stade više glave Mitine. Gleda ga, gleda, pa huknu: — Mito, sinko, što bre ovo s nama uradi? I, onako neočitanog, poljubi ga u čelo.
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
Skitnica svitac svetiljku pali, čarobnim sjajem putanju zali. A sova huknu svoj ratni zov: „Držte se, ptice, počinje lov!“ RASTANAK Ježić se diže, njuškicu briše.
Sremac, Stevan - LIMUNACIJA U SELU
Dobar je kao oruđe, ali nikako kao inicijator. Nema ništa od Miće, drugoga moram tražiti. Hu! — i huknu Sreta. — Muka za zgodna čoveka! — Eto, to je mislio i dokonao Sreta kad je uzviknuo glasno: pik, Jovo, nanovo!
— Znaš šta, kmete, — reče Sreten, — pa mi možemo još u manje reči da čestitamo! — Hu! — huknu ćir Đorđe i počeša se iza uveta. — A pošto bila jedna reč? — Šest i po dinara. — Bre, bre! Samo tol’ko.
Ću te zovem jedanput na jedan kef da ručaš s men’. Sreta samo huknu. — A ona od gasa burad? — Buriki od gas? Pa i to će mi treba za nešto. Sreta briše znoj s čela.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
“ Serdar planu, pa je stište iza desne šake i trznu njome. Žena se previ i pade na koljena, pa huknu od muke. „Aman! zaboga!“ jedva izgovori. „Čuješ ti babo!“ govoraše on kroza zube, jednako trzajući njom. „Čuješ li ti!
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Pošto preduši, huknu i dodade sud bratu Šundi. — Un zdravljen vran! Donbro donša! — napi Šunda, pak odape ništa slabije od starijega brata
dobri Balegan lipo me svitova šta ću činiti... Jeto ti kako je bilo... Kenjo huknu, pak se odmače u prisjenak. — O mudro moje dite, o lipo moje dite! — reče knez zagrlivši sina.
— Dakle, ima ništa nova i kod vas, kad veliš da ćeš mi sve kazati? Da nije šta zlo? Knez zavrti glavom i huknu. — Nije zla vala bogu i Divici, nego... Ali, da iđemo redom! Dakle, jevo zašta sam došâ.
Ćosić, Dobrica - KORENI
Ona se trže i zbunjeno upita: — On došao da podeli imanje? — Da podeli — huknu i sede na krevet. — A zar nas malo košta njegova škola? — krišom briše lice i zbog Đorđa govori o novcu. — Grdne pare.
Ti i to što će doći na svet, jedini ste mi. dobro, eto, to za testament sam imao da ti kažem — duboko, izlomljeno huknu. I voćka se kalemi, pa rađa i živi, pomisli. U staji njišti kobila. Iza jasenova, pun mesec raskrvari se na plotu.
Olujić, Grozdana - NEBESKA REKA I DRUGE BAJKE
Jasne, kao na danu, senke drveća preplitale su se i pretvarale u čipke pune srebrnastog iskrenja. Odnekud huknu sova, a onaj glas se ponovo javi: — Oslobađaj me, šta čekaš? Drhteći celim telom, dečak poče da dele.
Ranković, Svetolik P. - GORSKI CAR
je valjalo boraviti i provoditi duge dane i noći, pa se onako umoran, namučen, razbijen duševno spusti na nju i duboko huknu. Ovoga trenutka samo jedno jedino osećanje beše mu prijatno: što su mu sad ruke slobodne.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Kad, su došli kući, div sustao, sav se u golu vodu učinio pa, otvorivši vrata od mlina, huknu koliko može više, a od one njegove sile sva djeca razlećeše se kud koje, neko na pantu, neko napolje kroz badžu, ele
Božović, Grigorije - KOSOVSKE PRIČE
Zatvori vrata... Razgovorićemo... Daj mi da pogledam svoje dijete! — Kuku meni, što nas ovako ojadi! — još jedanput huknu nesretna žena, pa spusti ožeg i presečena u snazi priđe te zatvori vrata.
On uzmahnu svom glavom i prekorno me pogleda. Onda se obema šakama osloni O svoju sohu, huknu i odgovori: — Što mi grešiš dušu, gospodine? Ne li je ovo naša sveta mitropolija?...
Bojić, Milutin - PESME
S polja šumi pesma sa palmovih grana. On huknu, dok ruka požutela klonu, I otvoriv vrata glednu put Livana, Gde prah zvezda srebrom mije vasionu, I urliknu:
Šantić, Aleksa - PESME
Prstima, lagano, Jela Za bela Uze ga Krila, I na dlan stavi i u dlan, dva-tri puta, Huknu i vaskrsnu ga... Puhorom zlatnim obasuta Trepnuše krilca i sa Jelina dlana Preko žbunjeva brega, Doli, Gde šapću
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
— Kako je danas bilo u školi, Striče? — Uf Jovanče, ne pitaj! I ja sam dobio paprene šibe — huknu Stric i pokaza dlanove. — Evo, po- gledaj. — A zbog čega je tebe? — Zbog Dunava, đavo ga odnio i Dunav!
— Idemo mi brže napolje dok nije došlo nešto gore od Lunje — predloži Jovanče. Mačak odjednom sjede i huknu: — Ja više ne mogu nikud ni maknuti. Tek sad su mi se odsjekle noge od onoga straha od maloprije.
— Evo, ovuda je izišao. — Ko, ko? — zabrza Stric. — Onaj ko je upao u Žujinu kuću. Dugajlija samo začuđeno huknu: — Uhu, kako se toga nijesam sjetio? Eto, dosjetio sam se da je neko dolje upao, a da je izišao —toga, vidiš, nijesam.
Ej puste sramote za svakoga od nas! Porobiše nas, evo, skoro bez jednog metka. Momak neveselo pogleda u dječake i huknu: — Eh vas dvojica, najbolje bi bilo da uzmete te svoje čobanske štapove pa da me prebijete kao mačku!
Stefanović Venclović, Gavril - CRNI BIVO U SRCU
U tom dobi pak na podne pope im se hodža na visoko drvo dovu vikati da se Turci klanjaju; u tom splete se i on, huknu dole o ravan, razbi se i manjka. U tome turskome taboru dvojica im paše bijahu poglavari.
Sremac, Stevan - ZONA ZAMFIROVA
— nastavlja kalfa Kote — ti li si gu videja kad si ona, demek, presvukuje košulju i čiček-anteriju u bašču?!... Hm, — huknu i duhnu ljutito na nos i zavrte glavom Kote. — Kude si gu videja? Zbori, kelčo nijedan.
Tu Mane zastade. Privuče svoju tabakeru, otvori je, liznu desni palac i izvadi jedan papir i duvan, u koji huknu, pa poče savijati cigaru.
— reče i ode kao oluja. — Što, što! — viknu zaprepašćeno Jevda i huknu: — Tugooo! Što gu puštismo?! Oće da ni napraji niku muku i rezil! A ludo je, ludo — pa sto oke je, ludo!