Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
Gazda Raka uze već da se smeši onako vragolasto, pa poče: — Nuto, nuto, poranile cure! One ćute, skretoše s putanje i prođoše.
Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
Nekad je, zaista, to moralo lepo biti, jer se omladina crnobarska samo tim i takvim igrama igrala... A mlade cure nadmetaše se koja će više svile podgajiti, lepše opresti i otkati, i smišljenije čarape oplesti... 2.
Vasić, Dragiša - CRVENE MAGLE
vitla se, krši, meša, lomi i šiba po zgurenim leđima i uvučenom vratu onog građanina, koji bi hteo da nešto zna i kome cure tanki mlazevi krvi iz razbarušene kose, a ne može nikako da dođe do reči niti da se brani i sve tako do Policije.
Olujić, Grozdana - GLASAM ZA LJUBAV
Pogledah na svoj sat, ali taj kao i uvek nije radio tačno. Na njemu je bilo dva minuta do zvona. Cure su već počinjale da udešavaju kose, jer je posle ruskog bio čas matematike, a dugački Vlada Hadži-Nikolov ličio je na
Rašida je disala kratko i brzo. Toma Crni je govorio da su cure zrele, zna se već za šta, kad dišu brzo i kratko, da je potrebno iskoristiti trenutak.
Trebješanin, Žarko - PREDSTAVA O DETETU U SRPSKOJ KULTURI
lutku, lepo je obuče i obesi u prozor s ulice; ako ima dve devojke, onda se istaknu dve lutke i neprestano vise dok se cure ne isprose.“²⁰ Devojke i svojim ponašanjem pokazuju da nisu više devojčice.
Matavulj, Simo - USKOK
Krstinja je čekala neće li ko od ljudi što još dodati, pa najzad reče ova: — I biće najposlije pokora zbog ove naše cure! No da je udamo u njeki dobar dom, dok smo na vrijeme! Milica pobježe u kolibu. — Neka, ženo! — viknu knez.
Radičević, Branko - PESME
Musto ode, a ostade Fata, Na srdašcu one ljute jade, Oh eno je, eno cure jadne, Ona gleda s visokog čardaka, Gleda mlada u mrak i tišinu, Misli jade, misli hudu sreću, Misli svate, misli
A sunašce tonu u zapada: Dođe doba da se ide doma; Zovu cure svoju drugaricu: „Ustaj, drugo, ustaj, naša tugo! — Ma što joj je te se ne odzivlje?
69. Cure nesta, već zamače, Mama osta kod momčeta, Reč nastavi, pitat zače, De je bio, kuda šeta, Te pridade štošta drugo,
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
uzdahom kojim kazuješ da si narastao do neba, da si stigao do posljednje mlake loge u ovoj noći, da si takao tvrde prste cure žetelice. A otkud bi sve to išlo i slatko bilo bez kamarata?
kome ide i raste priča kao o curi hajduku, barabar s Lazom Škundrom i Lukom Labusom, a kad tamo pred kuću — nema tu ni cure ni hajduka, nego nešto ...nešto ...
A ti, koji ćeš ono ti biti? — E, Rade, Rade, zar se više ne sjećaš Draginje Kečine, hajduk-cure iz drenove Uvale? — odvrati putnik novom zagonetkom.
Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI
Na polici se sjaje sahani; uz zid prislonjene sofre i tepsije, da se što pre ocede, žute se, i od njih cure mlazevi vrele vode, od koje se još diže para.
Kostić, Laza - PESME
Uzmi Saru, imaš zlata, a lepotom vredi mlada filišćanske cure tri!” „Izrailjke? — Nekad beše, dok me slave ne poneše, ne znajući svoje seše, prosio sam jednu ja.
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Handžija sad ostane veseo čekajući kad će cura one stvari donijeti. Ali mu bude uzalud, jer niti bi cure niti stvari.
Kapor, Momo - BELEŠKE JEDNE ANE
— Bojler ne radi već tri meseca. Vrata od balkona su se rasušila. Tapeti u predsoblju načisto otpadaju, slavine cure. Dolazi mi da uzmem dete (to, mene) i da odem kod tetke Bise u Vrnjačku Banju ...
Zbog zašto? Zbog zato što obožavam cure koje sede same u parku i čitaju knjige, a mrzim iz dubine duše zadrigle manijake u kariranim pantalonama!
Milošević-Đorđević, Nada - LIRSKE NARODNE PESME
“ Cura sađe u polje zeleno, Sunce skoči na brdo visoko — Od sunca je gora usahnula, A od cure srce u junaka. 150. Vudi majka svog Ivana sina: “Ustani se, moj mili Ivane!
Crnjanski, Miloš - Lirika Itake
Babe, strašno sasušene, izlazile su, i, sa očima što cure, zurile su u mene začuđeno. Kad sam pošao dole na obalu, vikale su za mnom. Tek kad sam sišao, video sam šta je.
Ranković, Svetolik P. - PRIPOVETKE
No već i cure se umiriše. A čega da se plaše, kad nema ništa strašno! Pa što baš, ako nečija ruka i zaluta, te oproba: je l' košulja
Danojlić, Milovan - KAKO SPAVAJU TRAMVAJI I DRUGE PESME
Jednog jutra — vrt bejaše procvao — Veska reši: „Napustiću posao, I poći ću, kud i cure tolike, Tamo gde se hleb jede bez motike...
Stanković, Borisav - NEČISTA KRV
I pošto ovaj, dugo pijući i roneći u korito, podigne glavu mljeskajući masnim brnjicama, iz kojih s obe strane cure mlazevi vode, i počne gledati gazdu svojim zasićenim očima, ovaj bi mu onda, zabacujući uzdu više glave o unkaš,
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Što je bilo, bilo! To je svršeno, niti se ja za to kajem, vjeruj mi, no mi je žao one nesretne cure i onog dobrog poštenog starca, što ih više neću vidjeti... Fala nek je Bogu...
Da se ja prepanem od njegovijeh riječi! Bestija!“ Joka se prekrsti i uzdahnu. „Biće pokora najzad, oko ove cure!“ reče Joka gledajući Stanu. „No da je damo u neki pošten dom, dok smo na vrijeme; a ištu je eto! Baš i juče dolaz...
Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE
sve više umire tihi žagor i sve veća tišina osvaja, pa se žuborenje limenih oluka sve bolje čuje, i kako sa streja cure mlazevi, i sve više sedam crnih paviljona tonu u glibu.
Onda stavljam ruku na njegovo rame i tek tada osvrće se on tužno i veli mi: „Umrećemo ovde od dosade.“ Ćutimo. Cure streje. Zaista ćemo umreti od dosade.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
sabirališta, tu se na brzu ruku filtriraju i regeneriraju, pumpama ponovo tjeraju gore, pa odozgo opet toče, cijede, cure... A ako je tako, tad zbilja, van nekog nepredvidivog kvara na strojevima, nema spasenja!... A Krezubi je pričao.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Bože, trči lisica, trči da se sve vija prašina za njima, dok jedva jednom stigoše do carskijeh dvora. Žao momku dati cure, al̓ šta će: ako je ne da, neće dobiti zlatnoga konja, a po tome neće doći ni do očevog trsa.
Idući tako, udare pored jedne kasarne, a tu su baš soldati čistili robu, pa kad vide cure da skaču, uhvati svaki svoju za grudi, i odmah i njima ruke prionu te i oni počnu skakati uza njih.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Ali otkada se oženio, ne odlazi više na rad, a oženio se, i preko volje, morao je, jer još koju godinu, pa ga cure ne bi htele; on se tek oženio, a njegovi vrsnici već dece imaju.
Ali se Marko zaželi pesme, kao i cure i vina, pa povede žene podalje od vrela, u okrajak dubrave, na čistinu, na sunce.
Stara Stana čučeći zapazi ga, javi se deci i diže se na noge... — Neka ih,— odgovori Marko, ne ispustvši cure iz ruke, mi gledamo našega posla! — Ne, Marko, —moli stara Stana. — Ja ih poznam, starija sam... Ljuti su kao ljuti psi.
Bojić, Milutin - PESME
I u raskoši južnoga rastinja Kô vedre cure Palestine, oni Pili su požar i nebesa sinja, Sekirom rili zemlju što se roni, A tužnom pesmom pleli venac snova.
Ćipiko, Ivo - Pauci
Ali još nije čisto odlučio koju će: odumiće zadnji čas, kad mu dogori. I sada, gazeći blato, misleći na cure, jari se, strast ga zanosi. —Neće druga pobjeći, — pomisli, — neće, boga mi!
Misli: biće nekog da zametne kolo, ali kod seoskoga bunara nema nikoga. Ljuti se na lijene momke i cure: boje se snijega!
Rade čeka. Na bunar dolaze žene, dolaze cure, i vraćaju se, ali nema Božice, a za nju se odlučio. Nju je ponajviše u snu milovao, a na javi u gonjanju, najjače mu se
U pećini se kupe čobani, jedu ukradeno meso... A pogdjekad i cure gonjaju, ako koja do ruke dođe... Što ne bi čobanče uradilo? —Ohladno je, — opazi žena.
Gledaj, išarane stijene, gledaj, zaleđene komade: izgledaju kao glava cure, djeteta, živine... čuješ li kako voda dolje otiče? Čudo! Niko ne može da nje... Do saleđena snijega može se.
— i bezrazložno stade ga vika da pusti curu. Časom nasta trka i svjetina skupi se oko njih. Radivoj ne pušta cure i, onako obgrljen, hoće da mimo svijet prođe. Petar mu priječi, a pomažu mu neke komšije, radi cure pizmeni na Radivoja.
Radivoj ne pušta cure i, onako obgrljen, hoće da mimo svijet prođe. Petar mu priječi, a pomažu mu neke komšije, radi cure pizmeni na Radivoja.
Sekulić, Isidora - Kronika palanačkog groblja
Pa onda, ne znam pravo ni kakve je vere. I tako, jeste, ja joj otpisujem, ali mislim k'o svi momci za kojima lete cure: „Na taj vab neće Jovo poći.” — Kad odjedared došla diferencija.
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
Ponekad zastanu naslonjeni uza stenu ili drvo, sa kojih cure tanki mlazevi vode, kao suze, i tek podignu glavu. Preko oštrih serpentina Trešnjevika, pod sobom, i gore iznad, vide
Petrović, Rastko - PESME
Grančici poput mesec se mladi ljulja, Pod rizom cure trepnu pojka slavulja, Zatrepta Lorenc junoša, besno jeca: Saga, o saga, o cara gіovіnezza.
padne velika, vedra, Da tihom noći najzad pokrijemo nedra I proleće, koje nam danas srca probudi, Kao kriška će obraz cure da zarudi, U neveste zategnuti bedra: A pozno u noć kad sve spava, Dok zvezdani slap sliva se na žito, Julije Cezar,
Šantić, Aleksa - PESME
U zasjedi cure čekale su momke: Nanula se klepet čuo po sokaku, Padale su grude po svakom junaku, Uz drhtavi smijeh i radosti
Već grablje grabe i dižu se vile — Sa naviljcima zlata iznad čela Stupaju cure. Radosne i mile, Plodove žetve, slatku hranu sela, U stoge slažu.
Sjeća se mladosti, — bašte mirisave, I đogata svoga, i uskih sokaka, Gdje su cure lake iz svih mušebaka Na nj bacale ruže i zumbule plave...
On beše smeten, drvenjak pravi, Spoticô bi se, i gde se javi Sve cure kikoću s boka. Kod kuće često, u sobi tamnoj, Sedeo je m čekô, Pružao ruke u čežnji plamnoj, A reči ne bi rekô,
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
čitaju — recimo, o ruhu i oružju vojvode Kajice, o megdanu između Strahinića i Alije i između Marka i Muse, o lepoti cure Ljeposave i sestre Ljubovića. Naravno, to utoliko više vredi za opise koji nisu opšta mesta, i kojih ima u velikom broju.
Takav je kod nas, između ostalih, opis cure Ljeposave: Čudo ljudi za đevojku kažu: tanka struka, a visoka stasa, kosa joj je kita ibrišima, oči su joj dva draga