Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
Neka duboka unutarnja radost prožma mu celo telo kad Kruška reče: — Sjedi ovdje, kraj mene, dobri čovječe! — Mogu ja i stajati, čestiti efendija! — Sjedi, Mašo, sjedi!... Evo ti duhana. Ti pušiš, čini mi se?
I kad stvar bude svršena, ti ćeš miriti ne samo dva čoveka nego Crnu Baru!... —— Marinko! Brate! Čovječe!... Ako to uradiš, bićeš mi brat!... Učiniću te najčestitijim čovjekom!... Hoćeš duhana?... Evo! Daj duvankesu!...
To je bio Marinko. Žurio je po želji Kruškinoj, koji ga baš tad željno očekivaše u svojoj odaji. — Gdje si, čovječe! — Viknu on kako Marinko prekorači prag. — Gdje si?... Čekam te, evo, već dva sahata... — Evo me, dragi aga...
Onda sudi kako znaš! Ti ćeš biti i bog i pobožje!... — Marinko! Brate!... Čovječe! Reci šta hoćeš!... — Ne tražim ništa, samo tvoje bratstvo! I hoću da me Turci znaju i prizivaju!...
Ali se govorilo hladno. Marinko beše bled kao smrt, govorio je preplašeno i zverao u prozor... — Ne plaši se, čovječe! — Ne plašim se. — Vidjeo si, nejma nikog. Nego... šta si ono još htjeo?... Šta si ono uzviknuo: „da mi je!
Na, puši! Marinko zapali lulu i srknu malo rakije. — Pij! — Neka, dostaje. — Ta nije! Pij, čovječe! — Ne mogu više. A kad me pitaš, kazaću ti! Meni se čini da ćemo moći popa i kmeta zavaditi! — Kako?!
On je pogrešio što je pucao na onog nesrećnika... — Je li, čovječe!... A ko ne bi pucao kad mu odnesu ono što je krvavo takao?...
Stanko je leteo, a ne išao. Zeka, iako je bio onako krakat i lak, jedva ga je mogao sustizati. — Ama lakše, čovječe!... Što žuriš? — Samo požuri!... Sve mi se nešto sluti...
— Bolje tebe našao! — reče Miloš, više iz navike da tako otpozdravi nego što bi mu to na pamet palo. — Sjedi, dobri čovječe, sjedi! — Neka, mogu i postojati... — reče Miloš, a zubi mu gotovo zacvokotali. — Ama, sjedi čovječe!
— Neka, mogu i postojati... — reče Miloš, a zubi mu gotovo zacvokotali. — Ama, sjedi čovječe! — Pa da sednem — reče Miloš i spusti se lagano ia divan. — Kako je zdravlje? — upita Kruška. — Hvala bogu...
Svaki ribić, gde ga je prihvatio, igrao je pod prstima njegovim... — Milošu!... Ej, Milošu!... Osvijesti se, čovječe!... Ali Miloš ni maći... Kruška viknu pandure. Ovi utrčaše i stadoše ga polivati hladnom vodom.
On se diže lagano, ali ga opet obujmi strah... — Sjedi, Milošu! — reče mu Kruška blago. — Šta ti je, čovječe?... Gledaj kako je blijed. — Nije mi dobro... Išao bih kući. — Sjedi, odmori se...
Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
Otvori školu i pošlji mi familijaza. — Sjedi, čovječe! — reče oslobođen kmet. — Nije sablja za vratom. Učitelj se nasmija, al' samo lijevim krajem usta, i lijevo oko
Matavulj, Simo - USKOK
Njemu prevrije, te je svom snagom stište iza šake i trgnu! Krstinja lako vrisnu i dodade: — Aman, čovječe, ne lomi tu ruku koja ti je djecu odnjivila. — Čujš, babo! — reče on kroza zube.
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
muz ... — Muzej, brate. Znaš, valjda, šta je muzej? — Znam, đavolsku mater. Naučio sam kod koza u mojoj Vrepčevini. — Čovječe, muzej ti je zgrada u kojoj se čuvaju razne starine, razumiješ. — A to li je. Staretinarnica, tako kaži.
Otkud ovdje? — Kažem, pošao sam da nađem jednog dječaka, kakvog plavušana, što bi najbolje bilo. — Pobogu, čovječe, objasni mi zašto ih tražiš baš ovdje, u ovoj pustolini? Ovdje nikoga nema.
Svi oni mene znaju i vole. Meni se odjednom oduzeše noge i zakova glas. — Čovječe, aman, čovječe — nemušto zavapih u šumnoj panici, skoro gluv — pa ti su tvoji dječaci danas odrasli ljudi, prošlo je
Svi oni mene znaju i vole. Meni se odjednom oduzeše noge i zakova glas. — Čovječe, aman, čovječe — nemušto zavapih u šumnoj panici, skoro gluv — pa ti su tvoji dječaci danas odrasli ljudi, prošlo je otada preko
— Stani, čovječe, pa gdje su ti već danas ti isti dječaci?! — Ništa ti ne brini — šapatom upozori starac. — Treba samo uveče ovdje
— Pa baš zato ćeš i doći. — Jok! Idite vi ostali kom se ide, a ja ... — Pa, bolan, čovječe, ti im čuvaš i uređuješ groblje već toliko godina, pa zar sad, na takvoj svečanosti . . .
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Kad bi god dognao goveda kući maćija bi odmah rekla svom čovjeku, a jadnom i benastom ocu dečakovu: — Hajde, čovječe, da jedemo. Tako oni odmah sjedu, i na brzu ruku počnu jesti.
Opa sad ode kući, pa čim se sastane s čovjekom reče mu: — Čuješ, čovječe, ja hoću da zakolješ našu Milenku. — Ne budali, luda ženska glavo, — veli joj čovjek.
Ova sad kad došla kući, počne čovjeku: — Čuješ, čovječe, evo ja ti i pošljednji put velim, ako nećeš krave klati, ja mam odlazim od tebe, jer vidim da nemam čovjeka koji bi bio
On im nazove boga, a one će njemu: — Bog dao, čovječe s onoga svijeta, bog dao! A kakva je tebe nevolja amo dognala? On im sad kaže sve, i pita ih jesu li vidjele starca od
On kad je sasluša, pomisli da će joj nešto nositi i pođe za njom. Kad je tamo došao, reče mu hanuma: — Čovječe, vidim da si nešto tužan, pa sam te zovnula da te pitam šta ti je.
U njoj se mnogi utješio ko je tražio utjehe. Siromah putnik odgovori: — Pusti me, sveti čovječe, ti mi ne možeš pomoći, jer...
Podaj čovjeku koji ti ovo pismo preda putnikove dukate“. — Ali, sveti čovječe, — progovori handžija — kako mogu pisati takve laži?
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
“ „Aferim, đakone! veseli čovječe! Đe si ti, puna je kuća veselja! Dobro nam došao! Ajdemo!“ prihvati Savo Petrović. Gomila se odmah razdvoji i Gospodar
Adolf zinu i izbulji oči. „Da, moj prijatelju, ako se oženiš sa mojom dobrom Elvirom, ti dobri i plemeniti čovječe!“ Adolf ga jednako gledaše u čudu. „Ja znam sve što bi ti mogao odgovoriti.
Budi joj domaćin i otac i brat — i sve. Sve neka joj bude u tebi, a naknađeno će joj biti, plemeniti čovječe. Budite sretni, a bićete, ako Bog da!“ „Kako“, prihvati Adolf, gotovo plačući, „kako ćemo sretni biti bez tebe?
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
iziđe na brdo, popne se na jedan veliki stanac kamen, i tek da se baci nizanj, začuje jedan glas đe mu govori: „Ne, ne, čovječe! za trista šezdeset i pet koji su u godini!“ On se ustegne i ne videći nikoga upita: „Koji si ti što sa mnom zboriš?
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
U takvim mi je slučajevima ujutro dolazio poriv da drugu sa spavanja reknem: „Čovječe, budi miran: nisam ti vidio lica dok si spavao.” I da zatražim, zauzvrat: „A ni ti meni, je li?
A uprav to je ono što je važno. Kad bi me neko prodrmao za ramena i razbudio te mi rekao: „Slušaj, čovječe! Sve što si dosad doživio i iskusio, sve je to puki sjen i pričina: ništa se od svega toga nije stvarno dogodilo, sve
On ti, čovječe božji, ne demonstrira materiju koju ima pred sobom, nego svoju demonstratorsku sposobnost! Upošljavanje i ekshibiranje
Ta čovječe, u roku od nekoliko decenija ova bi planeta morala da istodobno hrani dvije kompletne garniture čovječanstva!
Čak za roman!... —A tako! Athanatik je dakle imao tek relativno djelovanje!... — Vi kao da ste malko razočaran? Čovječe nezasitan besmrtnosti!... Jest, samo relativno djelovanje... Zapravo, s početka nije bilo tako.
I na mahove kao da nazirem tračak odgonetke. O, čini mi se da te tako razumijem, izgubljeni čovječe! Pokušat ćy da rekonstruiram događaj: Kao što glase složne izjave ukućana, čovjek je izišao oko pola šest.
Neka mu bude! Ako se s vremenom malko pripitomi pa se među nama rasprede razgovor, reći ću ja već njemu: „Mladi čovječe, budite svjesni da tim vašim manirama samo odbijate od sebe ljude koji inače ne bi imali nikakva naročitog razloga ni
Samo tako, „gospodine”, bez ikakva dometka! Ali što se samo tako drži! Koji mu je bijes? Pa šta hoćeš, čovječe božji! Što bi pretendirao? Da kleknem preda te?
I kao da je po mom izrazu tražio da to razabere. Došlo mi je da mu kažem: „Budi miran, čovječe! Ne treba ti se stidjeti svog lica kakvo sam ti vidio dok si spavao!” Bat žandarskih koraka pred vratima.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Kad bi god dognao goveda kući, maćija bi odmah rekla svom čovjeku, a jadnom i benastom ocu dečkovu: — Hajde, čovječe, da jedemo. Tako oni odmah sjedu i na brzu ruku počnu jesti.
Ona sad ode kući, pa čim se sastane s čovjekom, reče mu: — Čuješ, čovječe, ja hoću da zakolješ našu Milenku. — Ne budali, luda ženska glavo, — veli joj čovjek.
Ova sad, kad došla kući, počne čovjeku: — Čuješ, čovječe, evo ja ti i pošljednji put velim, ako nećeš krave klati, ja ma̓m odlazim od tebe, jer vidim da nemam čovjeka koji bi
On im nazove boga, a one će njemu: — Bog dao, čovječe s onoga svijeta, bog dao! A kakva je tebe nevolja amo dognala? On im sad kaže sve, i pita ih jesu li vidjele starca od
Svejedno, ja se neću ništa ljutiti. — Kad mrtvi ništa, a on će opet: — Ma zvoni, čovječe. Svejedno, zvonio ti a zvonio ja; kad si prvi došao, zvoni.
Tek što Ero zamakne uz potok, al̓ eto ti Turčina đe vodi konja da napoji, a Turkinja te preda njga: — Da vidiš, moj čovječe!
Kad ga žena opazi bez konja, a ona poviče: — Kamo, čovječe, šta uradi? Veli (tamo njoj mater!): — Ti si mu poslala novaca da kupi kave i duvana, a ja sam mu poslao i konja, da
Taman na polasku, na jednoj ćupriji sretnu kneza. Obojica dođu pred kneza, pa Era-kaluđer otegne: — O ti, božji čovječe, daj podijeli ovijem apostolima, koji su od samoga gospoda boga poslati.
Otkud sada bukova mezgra? Sad bukve pucaju od mraza. A ona mu odgovori: — E, moj čovječe: nema 6olećega, a on bi naložio vatru oko bukve, pa bi se bukva otkravila, i bilo bi mezgre.
Jedan dan neko od njegovih seljaka susrete ga i od jada u ljutini pozdravi ga šaleći se: — Dobro jutro, pošteni čovječe! Ovi se nađe uvrijeđen, te brže-bolje kod kadije žaleći se: — Aman, efendija, jutros me rezili na putu ni kriva ni
Upita ga kadija: — Ma što ti je rekao, bolan? — Rekao mi je: „pošteni čovječe“! — Pa zar nijesi pošten? — upita ga kadija. — Jok ja, te neću da mi govori ono što nikad nijesam bio niti ću biti.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
— I, uozbiljivši se, smišljeno nadoda: Da bi' ja i htija, neće mali puk!... — Ali, čovječe, daj se razlogu! Niko vam ne kreće u sveca... — Onda ča je bilo i potriba metnit drugoga na njegovo pristolje?
— ponovi istu stvar ono prvo momče. —Tako je, pa Pavle veli da mu pomogne uzorati i ono ženine njivetine... —Pusti, čovječe, vidiš da Ilija vreba svaku riječ! — prekide Toma i sumnjivo gleda u Iliju. — Gledaj, pričinja se, a sjeća se, očiju mi!
—Vodi ga! — veli Ilija Anđi i mrko preda se gleda. —Evo, dobar čovječe, neka mu povežem ranu! —odgovori žena. — Ali što ga nagrdi?...Njoj, brate, njoj trebalo bi da iskopaš oči!
Zaludu, drukčije je i slađe udvoje... I iznebuha zastade. —Pavle, brate, idi ti! — veli mu, ne gledajuć u nj. Pusti, čovječe, hvataš duši grijeh! Ima ona djecu, kuću... — 'Ajde ti, Pavle! — veli mu i Cveta i krišom migne na Iliju.
Božović, Grigorije - KOSOVSKE PRIČE
— Eno Turci gledaju, čovječe dobri! — Turci?!.. A ti što si?!.. Poturnjak!.. Na mojem saboru, u mojoj slobodiji, u mojem Kolašinu, pred ćivotom
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
Sudac: Ti si, Štrbac, prava pravcata budala. Jazavca osuđivati! Ti si lud, božji čovječe! David (kao uvrijeđen, ljutito): Nemoj ti, gospodine, tako!
David: Ko kaže da sam budala? Sudac: Ne kaže niko, nego... Kako ti možeš, božji čovječe, tužiti jazavca? David: A kako ti mene jope' moreš tako pitati?
Sudac: Kako, kako? David: Sve polako... Sudac: Čovječe, ne razumijem te! David: Muka je mene i razumjeti, jer sam vrlo ćoškast čojek.
Ćipiko, Ivo - Pauci
— otpoče onaj vremešni čovjek, a sigurno je na to mislio, — preotmi Cvijetu... sada ti je zgoda... —Čovječe dobar, odvede je opet Radivoj... —Ko veli? —A da, pošla je, nagovorili je...
Petar pričeka odvjetnika dok iz suda iziđe, pa, dočekavši ga, veli mu: —Činite molbu za rubačinu... —Čekaj, čovječe, — odgovori odvjetnik platiće... —Znam ja njega, s prvom čašom vina zaboraviće... Činite vi, nećete se prevariti!
— I nasmija se gazda, i crna praznina među zubima pokaza se čisto. Pa nastavi: — Ti, čovječe, već ništa nemaš... Ko zna hoće li imanje i zaleći za lug ...
— prihvati živo Ivo. — A putova — gdje se makneš da vrat skrhaš, a u po — ljeta vode ni kapi ... — Ma, čovječe, —prekine ga don Frane, kovni su novci; nijesu ni općinski, ni vladini... — A ko ih je dao? ...
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
— Ja ne znam arnautski. A zašto ga ti ne pitaš? — obrecnuh se ja na njega. — 3ato... pobogu, čovječe, đe ću ja njemu plaćat! — Ama, mi ćemo platiti. — Pa mi smo ista vjera, ne bilo te!... Škiptaru da platiš!
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
— Pa zar već nisam rekao da je ona! — naljuti se Stric. — Ona glavom! — Ma koja ona, slone jedan? — Lunja, čovječe! Ko će drugi biti nego Lunja. Jovanče se uozbilji. — E, onda smo propali, otkrila je logor.