Matavulj, Simo - USKOK JANKO
„Zaludu, braćo, tako sam navikao i tako hoću!“ odgovorio je Pejo. „A što mi kažete za Janka, eto ostaće Stana i ovaj čojak. Ona će ga, bogami, dvoriti i paziti bolje no iko od nas i bolje no svi mi skupa.
No ti se molim, Gospodaru, daj mi kartu na kneza, neka me čojak pričeka do jeseni; prodaću nešto sitne stoke, a i izmučiću što, pa ću ga podmiriti.“ „A jesi li zborila glavarima?
„Čovjek jedan!“ „Koji? otkuda!“ „E, iz bijela svijeta“, prihvati Ozrinić, „ali vjere mi, dobar čojak, kao da je među nama rastao!“ „Pričaj serdaru, vjere ti, šta je to!“ reče Petar. „To je lako ispričati!
Ja ne znam, vjere mi, zamjerke mu nema, niti bi mu je našla čija mu drago šćer... Jučer je opet dodio čojak i govorio mi...“ „Koji je to, sa srećom?“ zapita serdar. „Bogme, tajo, dobar čojak Ivanović iz Primorja!
Jučer je opet dodio čojak i govorio mi...“ „Koji je to, sa srećom?“ zapita serdar. „Bogme, tajo, dobar čojak Ivanović iz Primorja!“ umiješa se Milica. „Je li to Lukin sin?“ zapita serdar pažljivo.
“ Serdar se zamisli. Janko i Stana gledahu kradom serdara, u najvećoj zebnji, šta će odgovoriti. „Dobar čojak!“ odgovori Pejo. „Dobar i ima dosta svoga... Tje! vidjećemo, vidjećemo... A sad da se liježe. Ajdemo!
“ „Ništa, dušo!... Bijaše mio đedu ti Peju, a ne bješe nam rod.“ „A bješe li Njeguš?“ „Ne — no čojak iz svijeta!“ odgovori Stana, pa nasloni glavu na ruku. Dugo je tako stajala i promišljala, pa se nasmija i ustade.