Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
VI ĐAKOVANjE I DRUGI DOGAĐAJ Tek o Novoj godini Bakonja poče učiti knjigu. Bolešljivi đakon Škoranca (pravijem imenom: Inoćentije Lovrić, sin jednoga obućara iz grada) poče mu pokazivati glagolicu.
U prolasku morao se pokloniti đakonima Čimavici i Škoranci, koji sjedijahu na stolicama, između katedre i klupa. Škoranca je vrlo često izostajao, zbog bolesti.
umra!... umra je!... Svi potekoše u đakonsku ćeliju, koja se nalazila između Naćvareve i Tetkine. Zbilja jadni Škoranca ukočanjio se, a otvorene mu oči. Na krevetu i na podu dvije lokvice krvi.
Ćuk od ćuka, kao što su svi njegovi, a najviše Pinjatina!... A mrtvi Škoranca neka se meni javi, ako je kadar. Bakonja je pio riječi Srdarove.
Za njim poteče Tetka. Onda Mačak pade na koljena prema Isukrstu. — Tako mi ovoga raspela, duovnici, bija je on... On, Škoranca glavom! — Učinilo ti se, budalo. — A, nije, kad vam se kunem!...
Biće se popeja na grob pokojnog fraFelicijana Felicijanovića... Još im Balegan kaza da se Škoranca javljao Bobanu, Beljanu, Trtku i govedaru, ali da se to krilo „radi mira domaćega“, a sad se već ne može kriti!
Ali, na veliko čudo svačije, ne pomaže ni bdjenje. Škoranca se poče javljati još češće. Najzad on sam objasni Dundaku zašto nema mira.
Škoranca se poče javljati još češće. Najzad on sam objasni Dundaku zašto nema mira. Dundaka srete Škoranca usred bijela dana, išao od voza k manastiru.
Zatijem pudalina kaza da se zaludu pojalo bdjenje, jer da neće imati mira ni stanka u grobu, dokle on (Škoranca) ne otpjeva misu u manastirskoj crkvi. A to će biti noću.
Kad su god mogli, okupi se oko njega, pa komendijaj. A najsmješnije bi kad mu kazaše da se Škoranca potenčio! Smijući se njegovu pretjeranu strahu, svaki se pomalo oslobodi svoga straha.
— Amen! — zapojaše svi. — A za zdravlje Čimavice, di god bija! — Živija! I svi se obrediše. — Valaj nam je jadni Škoranca od vajde i mrtav! — reče govedar Lisu.
— reče Dundak. — Muči, beštijo, da je to istina, zar se ne bi i tebika javija, ka i pokojni Škoranca — reći će Trtak, namigujući kovaču. — A ko zna bi li, brate?