Nušić, Branislav - POKOJNIK
Piše, znaš, onako, ispod ruke. SPASOJE: Pa takav nam i treba. Znaš li mu bar ime? ANTA: Da, znam! Mladen Đaković. Kažu, niko kao on ne zna napisati tako oštro i strašno da se onome koga napadne prevrću i dedine kosti u grobu.
'Ajdemo! VUKICA (prolazeći kraj oca): Kažem ja! AGNIJA i VUKICA (odu u sobu). VII ĐAKOVIĆ, SPASOJE ĐAKOVIĆ (robustan tip, aljkavo obučen): Dobar dan želim! Mislim da nisam pogrešio adresu?
'Ajdemo! VUKICA (prolazeći kraj oca): Kažem ja! AGNIJA i VUKICA (odu u sobu). VII ĐAKOVIĆ, SPASOJE ĐAKOVIĆ (robustan tip, aljkavo obučen): Dobar dan želim! Mislim da nisam pogrešio adresu? SPASOJE: A s kim imam čast?
Mislim da nisam pogrešio adresu? SPASOJE: A s kim imam čast? ĐAKOVIĆ: Ja sam Mladen Baković... SPASOJE: Ah, vi ste taj novinar? ĐAKOVIĆ: Ne novinar, publicista!
SPASOJE: A s kim imam čast? ĐAKOVIĆ: Ja sam Mladen Baković... SPASOJE: Ah, vi ste taj novinar? ĐAKOVIĆ: Ne novinar, publicista! SPASOJE (ponudi ga rukom da sedne): Mislio sam da je to svejedno. ĐAKOVIĆ: Ne, gospodine.
ĐAKOVIĆ: Ne novinar, publicista! SPASOJE (ponudi ga rukom da sedne): Mislio sam da je to svejedno. ĐAKOVIĆ: Ne, gospodine.
SPASOJE: Da, to je ono što bi u ovom slučaju i trebalo, i radi čega sam hteo sa vama da razgovaram. ĐAKOVIĆ: Molim! SPASOJE: Kažu da ste vi u polemici kadri dokazati da je crno u stvari belo, a belo da je crno.
ĐAKOVIĆ: Molim! SPASOJE: Kažu da ste vi u polemici kadri dokazati da je crno u stvari belo, a belo da je crno. ĐAKOVIĆ: Sve se može osporiti i potvrditi, zavisi od moći logike.
Sve zavisi od moći logike. SPASOJE: Pa vi to imate, kažu. ĐAKOVIĆ: Da, logika, to je moja moć! Bog, vidite, svakom čoveku daruje po nešto; vama je, na primer, dao pare, meni je dao
SPASOJE: Kako: staviti u službu svoje pare? ĐAKOVIĆ: Pa tako, ja ću to što vi želite lepo napisati, a vi ćete to što ja napišem lepo platiti, je l' tako?
SPASOJE (ustežući se): Pa, da! ĐAKOVIĆ: Dakle, pošto smo se načelno sporazumeli, izvolite sad preći na detalje i izložiti mi stvar.
) SPASOJE: Stvar je u ovome: jedan je čovek umro pre tri godine i sahranili smo ga. Ja sam lično bio na pogrebu. ĐAKOVIĆ: Bog neka mu dušu prosti! SPASOJE: E, ali sad je potrebno i dokazati da je on mrtav.
Skerlić, Jovan - ISTORIJA NOVE SRPSKE KNJIŽEVNOSTI
vojnih vlasti, mađarskih županija i jezuitskih misionara, »ponizni i potureni od svakog«, kako veli vladika Isaija Đaković. I oni su gorko žalili što su ostavili svoju staru domovinu.
Milićević, Vuk - Bespuće
U kavanu jurnu naglo jedno mnoštvo ljudi, nalazeći jedva i s mukom mjesta. Gavre Đaković, mali, krupan, crn naslonio se, zavaljen na kanape od crvene kadife, s opruženim nogama, s palcima u džepovima od
Gavre Đaković se diže, rukova se hladno s drugovima i iziđe na ulicu. Ulice su bile blatne i kaljave. Svijet je pažljivo prelazio s
Sa prozora mu mahnu rukom onaj s kojim je progovorio nekoliko riječi. Gavre Đaković se silom osmjehnu i mahnu rukom. On se spusti na sjedište i bi mu nešto teško kad mu iziđe pred oči gomila njegovih
To jednolično lupetanje navlačilo mu je drijem na oči, ali mu nije dalo da spava. Gavre Đaković tražio je silom sna da se odmori, da sve zaboravi, da prespava ovaj poznati put gdje zna i imena stanica i kojim redom
I kadgod je Gavre Đaković dizao oči, vidio je njega, vazda jednakog, s istim držanjem, istim preplašenim očima, ispod istog golemog zavežljaja.
Gavre Đaković osjećaše se sav razdrman, izlomljen, izubijan, kao da putuje nekoliko dana. Lagano ga je bolila glava. On osjećaše po
I Gavre Đaković strpljivo silažaše s kola kad su konji išli uza stranu, primao pozdrave od seljaka, sklanjao se kolima koja su jurila niz
Ali Gavre Đaković nije mnogo mario za te utegnute mundire s visokim okovratnicima i sjajnim pucima, ni za sablje koje zveckaju i odskaču
Vidjelo se da mu je bilo neugodno što je to sve pričao bratu. — Igranke, trke, kafešantani, žene, reče Gavre Đaković, zaustavljajući se iza svake riječi, kao da izaziva njihovu sliku. - I zar samo to sačinjava tvoj život? upita.
Zaboravio sam. Oprosti. I pogleda ga blagim pogledom koji moli. Gavre Đaković ćutaše. On htjede još nešto da mu kaže, tražeći samo u sebi blaže riječi. — Vidiš, govoraše Milan, ja te razumijem.
Gavre Đaković ni sam nije znao kako se obukao, strčao bez doručka niz stepenice, jurio stanici, šetao nemiran i uzrujan, pogledajući
Gavre Đaković se sav uvukao u šubu, samo mu, pokatkad, proviri nos i oko da vidi gdje je. I tako čitav dan. Gore mu je bilo kad počiv
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
Govorimo mi tako, dok uleti u avliju Stanko Đaković: — Eto, veli, Krajišnika uz Kozicu! Čuju se puške. — Šta ćemo, po Bogu braćo?!