Radičević, Branko - PESME
jada: Puče, brate, jedna puška vela, Pogodi mu vranca posred čela, Za njom puče opet jedna druga, Prestriže mu dževerdana duga Po remiku, kano trsku kaku, Zadrkta se srce u junaku: „Oj konjicu, vazdanja srećice, Ao puško, draža od
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Pa dovati laka dževerdana, pođe pravo drumu u busiju, a za njime mladi Tatomire, a za đecom Novak pristajaše. Kad dođoše drumu širokome, Novak
drumom niz planinu; doke pade u busiju tvrdu, al̓ podviknu Starina Novače a na svoja dva nejaka sina, pa opali laka dževerdana, te pogodi Mehmed-Arapina posred pasa, ukide ga s glasa, ni zemlja ga živa ne dočeka.
družinu; skupi mu se tridest mladih druga, svaki bješe lepši od đevojke; a poskoči čelebija Grujo, pa dovati laka dževerdana, ode pravo na Grahovo ravno. Po akšamu stiže u Grahovo, a pred kulu Milutina kneza.
Svakome ću onom pokloniti s mojih pleća zelenu dolamu, od ramena laka dževerdana“. Kada riječ u družinu dođe, svi hajduci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše, kako trava na uvojke raste kao dojke
trava na uvojke raste kao dojke u mlade đevojke; ne poniče Daničiću Vide, već poskoči na noge lagane, a dovati laka dževerdana, raskaka se s njime niz planinu kao jelen od sedam godina, ode pravo ka Lijevnu gradu.
smo toke sa Mal-age, pa eto ih na prsima tvojim; a skinuli kovče i čakšire, pa eto ih na nogama tvojim; uzeli mu laka dževerdana, pa eto ga o ramenu tvome!
divan-kabanicu, te zakloni toke na prsima; a povrati od šajka kalčine, te zakloni kovče i čakšire; a naj tebe moga dževerdana, te s njim idi u Lijevna grada“.
Vidiš, brate, toke babajkove!“ Al’ je Vide turski razabrao, pa dovati laka dževerdana, i pobježe poljem ka planini, a ćera ga Ture na đoginu.
Namah puče od trista Srbova, namah puče trista dževerdana, mrtvih pade za trista Turaka; od Turaka sedam hiljad’ puče, magla pade od neba do zemlje, nit’ se vidi neba ni