Cvijić, Jovan - PSIHIČKE OSOBINE JUŽNIH SLOVENA
Svaka je grupa obožavala po koga junaka. Svi Crnogorci Stare Crne Gore smatraju Miloša Obilića kao svoga duhovnog pretka, i ne samo da misle o njemu i da mu se dive, već ga i
Junačni Crnogorci su prvi i otvoreno u svojim narodnim pesmama izrazili razliku između svojih napora i velike misije, namenjene Srbiji,
Broj stanovništva je ostajao gotovo nepromenjen, u vezi sa gotovo ništavnim sredstvima za život koje daje karst. Crnogorci su se morali navići na nemaštinu, na glad i na najtežu oskudicu.
preovlađuju dva osećanja: plemenska slava i čast i nacionalna misao ili „vera Obilića“, glavnog kosovskog junaka. Crnogorci su ispunjeni „verom Obilića“ kao Jevreji Staroga zaveta verom u Jehovu.
Jednakosti je bilo samo među junacima. Ostali su „nikogovići“, nikakvi ljudi, i oni nisu imali ista prava. Crnogorci neobično cene „lovu“, poreklo. Kod njih je kult slavnih predaka više ukorenjen i čak je jači od verskih osećanja.
Ali staroj tvrđavi nedostaju potrebna sredstva za izgrađivanje moderne države. Posle balkanskih ratova Crnogorci su uvideli da ratničke osobine i lično junaštvo u današnje vreme nisu dovoljni i da treba biti organizovan i dobro
U ovoj se je sredini razvio čvrst, gotovo čeličan svet, koji može podnositi oskudicu i nevolje kao Crnogorci. Ali je ovo narod koji se kraj svih nevolja jako umnožava, i pošto taj priraštaj ne može živeti od ličke zemlje,
god., primer ove vrste, samo što se promena vere izvršila u protivnom smislu, sa islama na hrišćanstvo. Kad su Crnogorci osvojili Plav i Gusinje, preveli su mnoge muhamedance srpskoga jezika u pravoslavnu veru, između ostalih i hodžu
akademije XCVI). Najjača su crnogorska bratstva. Crnogorci su se naseljavali postepeno, od Hju i Hu veka do danas, a većina hercegovačkih bratstava doselila su se od 1693.
Sišavši sa karsne tvrđave, iz zemlje slobodnih osvetnika, koji su gotovo stalno u ratnom stanju, Crnogorci su došli u Boki pod jače uticaje mediteranske klime, mora i pomorskih veza, u zemlju mnogo mirniju, sa starim, iako
se razvila preduzimljivost za poslove, ima dobrih trgovaca i preduzimača, svet se jako okrenuo tekovini, i zato im Crnogorci zameraju, smatrajući da sve više postaju lacmani, misle da su lukavi.
„Rabotom“ su ispunjeni onako kao što su Crnogorci ispunjeni „verom Obilića“. Pričanje i zanovetanje bez praktičnog cilja po pravilu je protivno njihovoj prirodi.
Trebješanin, Žarko - PREDSTAVA O DETETU U SRPSKOJ KULTURI
81; Vrčević, V., Niz srpskih pripovjedaka, Braća Jovanović, Pančevo 1881, s. 100; Up. Karadžić, V. S., Crna Gora i Crnogorci, Prosveta— Nolit, Beograd 1987, s. 304.
¹⁴ Miljanov, M., Primjeri čojstva i junaštva, Rad, Beograd 1976; Pavićević, M. M., Crnogorci u pričama i anegdotama, Zagreb 1929. ¹ Birket-Smith, K., Putovi kulture, Matica Hrvatska, Zagreb 1960, s. 239.
77; Milićević, M. Đ., isto, s. 134—135. i 164. ³¹ Trebješanin, Ž., isto, s. 91—94. ³² Karadžić, V. S., Crna Gora i Crnogorci, Nolit, Beograd 1987, s. 343. ³³ Gezeman, G., Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca, Cetinje 1968, s. 134.
86. ⁴¹ Ivić, I., isto, s. 87—88. ⁴² Karadžić, V. S., Crna Gora i Crnogorci, Prosveta—Nolit, Beograd 1987, s, 351. ⁴³ Dučić, S., Život i običaji plemena Kuča, SEZ, XLVIII, SKA, Beograd 1931, s.
Karadžić, V. S., Život i običaji naroda srpskoga, Prosveta—Nolit, Beograd 1987. Karadžić, V. S., Crna Gora i Crnogorci, Prosveta—Nolit, Beograd 1987. Karadžić, V. S., Srpski rječnik (1818), Prosveta—Nolit, Beograd 1987. Karadžić, V. S.
Pavićević, M. M., „Narodno blago iz Crne Gore“, VEM, 3, Zagreb 1937. Pavićević, M. M., Crnogorci u pričama i anegdotama, Zagreb 1929. Pavlović, J.
Matavulj, Simo - USKOK
Šta biti može!?... Da nije utekao mladi princip!?.. Neće biti to, jer alarm dolazi od crnogorskih vrata!.. Odista su Crnogorci udarili!.. Zar opet!?... Pomagaj, sveti Tripune!... Opet stari jadi!...
Ivanović viknu iza branika: — Crnogorci! Za... — Kakvi Crnogorci! — prekide ga ozdo krupan glas. — Kakvi vam se Crnogorci priviđaju?
Ivanović viknu iza branika: — Crnogorci! Za... — Kakvi Crnogorci! — prekide ga ozdo krupan glas. — Kakvi vam se Crnogorci priviđaju?
Ivanović viknu iza branika: — Crnogorci! Za... — Kakvi Crnogorci! — prekide ga ozdo krupan glas. — Kakvi vam se Crnogorci priviđaju? Nema ih ovdje ni deset, no smo sve vaši, ćesarevi ljudi od skoro, hvala da je bogu!
Knajst planu i prekide ga: — S vragom vi i kojekakve vaše smeteno cifranje! Što ne kažete prosto: šta traže Crnogorci? Ivanović mu odgovori: — To nijesu Crnogorci, nego naši podanici, iz ovih gornjih krajeva!
Što ne kažete prosto: šta traže Crnogorci? Ivanović mu odgovori: — To nijesu Crnogorci, nego naši podanici, iz ovih gornjih krajeva!
prije godinu izdržaše opsadu i bombardovanje Ingliza, a prije toga, u toku od osamnaest godina, grad uzimahu čas Rusi i Crnogorci, čas Francuzi!... Ali svi iskreno žaljahu što se ne obistini ono prvo nagađanje, biva da je princip pobjegao!
Taj bi događaj, možebiti, većma pomamio omrznutog pukovnika, negoli da su Crnogorci iznebuha na grad udarili. Taj „princip“ bješe prost vojnik-kažnjenik, uvijek pod nadzorom, uvijek obremenjen najtežim i
On je dugo posmatrao Crnogorce, pa naelak usta i pođe njima. Svi Crnogorci poustajaše, kad Primorac skide kapu i nazva boga. On poljubi kneza u grudi, a knez njega u čelo. Sa ostalima se pozdravi.
Za Rakom pođoše: Markiša Stevov, Pero Puroh i Krcun Serdarev, sva tri vrlo mlada, iako dva prva oženjena, onda se Crnogorci ženjahu u petnaestoj-šesnaestoj godini.
sila ljudska ne može zavazda pokoriti, iako je može pregaziti kao ono Bušatlija; bojao se vladike kao i svi ostali Crnogorci, a to je, bojao se njegove kletve, ali je, mimo druge, više cijenio vladičinu hrabrost i vojvodsku vještinu, nego
Pošto se gost nećkaše, on ga povuče, i nastavi: — Sjedi molim te! Nije običaj da mi Crnogorci na ovi veče sjedamo drukče no ’vako, ali ti si putnik i izvanjac, pa je tebe prosto.
Skerlić, Jovan - ISTORIJA NOVE SRPSKE KNJIŽEVNOSTI
Surevnjiv na ostale Srbe što primaju pomoć od Rusije, on dokazuje da samo Crnogorci imaju pravo na tu milost velikih i bogatih rođaka na severu.
Njegovi zavidljivi napadi na Branka Radičevića (u Zeti i Crnogorci za 1885) i Zmaja Jovana Jovanovića, protiv koga je napisao celu jednu ružnu knjigu (O Jovanu Jovanoviću Zmaju
Radičević, Branko - PESME
udri, seci, tuci!“ Crnogorci kolju kano vuci. Pa kad vojna tu pogodi zrno, Plače l' ljuba što se nije vrnô? Ne, ne plače crnogorska dika, Već
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
Svaka naša šest putah odjekne, a džeferdar Tomanović-Vuka devet putah jednako se čuje. SERDAR RADONjA Vidite li čudo, Crnogorci!
VOJVODA MILIJA Čujete li kolo kako pjeva? Kâ je ona pjesna izvedena, iz glave je cijela naroda. I imaju razlog Crnogorci na nas dići prokletu gomilu.
I čujte me dobro, Crnogorci: trag po tragu meni poginuo, da je bješe Srbin ugrabio ako hoćah glave obratiti, ta nevolja kako me boljela!
Ne složi se Bajram sa Božićem! Je l' ovako, braćo Crnogorci? SVI IZ GLASA: Tako, već nikako! MUSTAJ-KADIJA Što zborite? Jeste li pri sebi? Trn u zdravu nogu zabadate!
SKENDER-AGA (Vidi Vuka đe šapti; nije mu milo) Što je ovo, braćo Crnogorci? Ko je ovaj plamen raspalio? Otkud dođe ta nesrećna misâ o prevjeri našoj da se zbori?
Divna sanka što si onda snio! Mlečići te morem poduzeše, Crnogorci gorom opasaše; sastaše se u tvoje zidove, okropiše krvlju i vodicom — te otada ne smrdiš nekršću.
Topal-paša su dvadest hiljadah da pomože Novome hitaše; sretoše ga mladi Crnogorci na Kameno, polje pouzano. Turskoj kapi tu ime poginu, sva utonu u jednu grobnicu; mož i danas viđet košturnicu.
A nemaše jošt dvadest godinah. I što ću vi kriti, Crnogorci, živo mi je srce pokosio i našu je zemlju ocrnio! VUK TOMANOVIĆ On ne bješe no samo nastao, — Crnogorca već bješe
Krivu kletvu na dom ne ponesi, jer je muka s Bogom ratovati! KNEZ NIKOLA Znaj, vladiko, i svi Crnogorci, ja znam divno kako mi je doma; ama imam trista Dupiljanah, nek me izda svako, kâ i hoće, zadajem vi božju vjeru tvrdu
SERDAR VUKOTA U pamet se dobro, Crnogorci! A ko činja biti će najbolji; a ko izda onoga te počne, svaka mu se satvar skamenila!
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
A da kako!“ Marko uze dijete pa ga poljubi, pa Petar, pa Milija; svi ga izgrliše. Ko vidio nije kako Crnogorci, uopšte, djecu miluju osobito djecu poznatijeh junakâ, a osobito pak ako je jedinče, taj pojma nema o nježnosti tijeh
Djela Njegova povijedaju slavu i svetost života Njegova; ime Mu, kojijem se još za života njegova, kunijahu Crnogorci, amanet je najviši koji se predaje s koljena na koljeno u ovome amanetu srpskom, u Gori Crnoj.
Ljudi, jedan za drugim, siđoše niza stepenice i uđoše u crkvu. To bjehu oni Crnogorci za koje je jutros Gospodar đakona pitao. Bilo ih je osam.
“ Takav bješe iguman Đorđije ostroški. Gospodar i svi Crnogorci ljubljahu ga i poštovahu zbog čistoće njegova življenja i velikog junaštva.
Vladika mu se zagleda dobro u oči. Zatijem diže se polako, pa stavivši ruku na rame Janu, reče glavarima: „Crnogorci, još sam vas jednom zakleo da prihvaćate soldate bjegunce kao braću, jer s nevolje k nama se utiču.
Istočnjak vjetar dunu te stade šušanj vitijeh jela i borova — ali se Crnogorci ne probudiše. Sunce granu te razbudi zvjerine po rasjelinama i tice po granama, ali Crnogorci ne kopornuše.
Sunce granu te razbudi zvjerine po rasjelinama i tice po granama, ali Crnogorci ne kopornuše. Fala Bogu, umorni li bjehu ti ljudi! Da ih je neko iz daljega gledao, posumnjao bi bijahu li živi.
Dvojica samo padoše. „Ha ko je Ozrinić!“ „Ha ko je Njeguš!“ „Udri za krst časni!“ povikaše Crnogorci, gađajući iz malijeh pušaka. „Ha za Mu’ameda i za vjeru tursku!
„Ono... jest!“ odvrati najbliži do njega, otežući te dvije riječi. Tako Crnogorci obično odgovaraju, kad hoće najpreče da prekinu dalja pitanja. I ostali se namrštiše. No se Crmničanin ne htje okaniti.
Uprav velikom vještinom — kao što umiju Crnogorci, osobito stariji — kao da je to samo od sebe teklo i prosto govor na to naveo.
Ljudi su mu odgovarali, pitali ga, povijedali i sami nešto, a to sve tanko i umjereno, kao što već umiju Crnogorci. I Cuca je bio na gumnu.
Ti si slobodan da udaš đevojku, za koga tebi drago... Je li ovako pravo, Crnogorci?“ „Jest, Gospodaru! pravo, kao i sve što iz tvojijeh usta čujemo!“ rekoše ljudi. „E, fala ti Gospodaru!
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
— Ako prevali, ništa. 2 Pitali Crnogorci Bokelja: — Zašto nam proljetos ukradoste zvono sa crkve? — Bogu je svejedno: ili zvonilo na vašu ili na našu crkvu,
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
VEZIR I KNEZ HERCEGOVAČKI Kad su jednom ratovali hercegovački Turci i Crnogorci, nekakav vezir dozove jednoga kneza, valjana i pametna čovjeka, govoreći mu da bi pošao k crnogorskome vladici ne bi li
Odgovori mu knez: — Čestiti vezire, nije to lako učiniti, jer ako obaznadu Crnogorci, pošjeć će mi glavu; pa onda nema mene glave, a tebe ko će ti aber donijeti, nego aman!
Pupin, Mihajlo - Sa pašnjaka do naučenjaka
Rekao sam im da to za mene nije bilo teško jer se Srbi oduševljavaju pamćenjem lepih misli. Crnogorci, na primer, znaju napamet skoro sve što je napisao veliki pesnik Njegoš, a posebno njegov epski spev “Gorski vijenac”.
Božović, Grigorije - KOSOVSKE PRIČE
Brzo se prisećujem da su one nove, posleratne, srpske. Crnogorci, Ličani, brđani uopšte, došli da pokaju prošlost i da se i meni podsmehnu.
Jovanović, Jovan Zmaj - DRUGA PEVANIJA
A pastirku? A na ruci njeno čedo? — To gledati Bog ti ne dô! Al’ to ne zna svet daleki: Muke njine niko ne ču — Crnogorci ne jauču. — Jest, neruka pada tvrda Na ta gola, svetla brda; Mnoge idu muke žive Na te ljude, na te dive.
smeše naši „prosvetnici“ U zemlji dvoboja (iz pištolja praznih), Zemlji pronevera, svakidanjih krađa — Da, međ’ Crnogorci, koje grdnjom bede E zlotvor’ma svojim ni nosa ne štede: U toj Crnoj Gori desilo se nešto Što će kusa pera židskih
Todorović, Pera - DNEVNIK JEDNOG DOBROVOLJCA
iz domovine, goli i potrveni, Čerkezi su postali beskućnici, probisveti, skitnice; od junačkih gorštaka, kakvi su naši Crnogorci, oni su postali razbojničke gomile.
Trubač zasvira na juriš, Crnogorci isukaše jatagane, Rusi tresnuše puškama, ja moju stegoh — čini mi se prsnuće mi pod rukom, poiskakasmo iza grmova,
Jakšić, Đura - JELISAVETA
treći, četvrti i peti CRNOGORAC Prvi, drugi, treći, četvrti i peti SERDAR JEDAN RANjEN PERJANIK TURCI u taboru CRNOGORCI NA STRAŽI CRNOGORSKE ČETE SERDARI, VOJVODE I KAPETANI IVAN, sinčić Đuraškov [VUJO, perjanik] Zbiva se u Crnoj
] PETA POJAVA [Crnogorci se spremaju za otpor.] ŠESTA POJAVA U kneževu dvoru. — Knez Đurđe i Jelisaveta. KNEZ ĐURĐE: Ne, ženo, ne!
] ČETVRTA POJAVA Crnogorske busije Kapetan Đuraško, Katunović, kapetani i ostali Crnogorci pucaju. KAP. ĐURAŠKO: Sve bliže deru — Samo viteški!
(Jedan kapetan do Đuraška pada ranjen.) KAP. ĐURAŠKO: Zar pade? Osvetiću te, — juriš, Crnogorci! Na stranu s puškom — s noževi! Pa srce traži svoga dušmana!
— STANIŠA: Svi nevernici! Svi! Svi izdajnici! Prokleti, bog dao! (Staniša i još nekolicina odlaze.) SVI I CRNOGORCI I POTURICE: Živeo, oče, i blagoslovi! VLADIKA: Bog daje blagoslov I oproštenje greha svakojeg...
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
— A ako ga ukradem, mogu li ja da dignem pare? — pita šeretski posilni Isajlo. — Kipislcauf! — odobrava Luka. Crnogorci su uzimali samare iz okolnih mesta „po kratkom postupku“, objašnjavajući kao da su ih darovali Arnauti.
Žnaš, dok ti iskočismo, božja mi vjera, malte ih sručismo u more. — A nu, što zboriš, čoče! — uzvikuju razdragani Crnogorci. — Ovoga mi! — i podiže čašu. Onda dohvati činiju sa pečenjem i ponudi je komandantu. — Jeo sam, hvala, hvala...
Potom se diže. Ja zauzeh stav „mirio“ da bih krišom ugurao u džep čakšira preostalo parče hleba. Vajkaju se Crnogorci što ne sedimo još sa njima, ali se svi digoše i ispratiše nas čak do spoljnih vrata.
Odnekuda dovukli naši i jednu poljsku bateriju i pred topovima stoje Crnogorci od jutra do mraka. Svaki bi hteo da pipne top svojom rukom.
Bombe iz aeroplana počeše da prašte po varoši. Crnogorci pucaju iz topova razornim granatama te ne znamo od čega pre da se čuvamo. Gladni vojnici lutaju ulicama.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
strašna opomena, rastao i granao se i najzad bio izliven u gvozdene, uništavajuće Njegoševe reči: U pamet se dobro, Crnogorci! A ko činja biti će najbolji, a ko izda onoga te počne, svaka mu se satvar skamenila!
Boka je postala hajdučko gnezdo u drugoj polovini XVII veka, u doba dugotrajnog mletačko-turskog rata. To su Crnogorci i Hercegovci koji su došli u Boku da zajedno sa Mlečićima ratuju protiv Turaka.
U XVIII veku veliki značaj imale su hajdučke borbe u Srbiji. Opustelu zemlju naselili su u toku toga veka Crnogorci, Hercegovci, Sandžaklije, Bosanci n nastavili delo svojih prethodnika iz XVII i huj veka.