Velmar-Janković, Svetlana - DORĆOL
Kneževa je samovolja, po Vučiću, postajala sve luđa, a vremena su bila izmenjena. Vučić se brinuo za opstanak mlade dinastije Obrenovića čije mu je
su stigli prvi izveštaji o Vučićevom delovanju po Srbiji, Gospodar se Jevrem uznemirio i počeo da opominje: „Ne tako, Vučiću!
za Gospodar-Jevremove opomene jer je od drugih, isto toliko moćnih, dobijao poruke drugačijeg sadržaja: „Tako, tako, Vučiću!
Usamljenom Knezu niko nije, tada, hitao na poklonjenje; svi su hitali Vučiću a on je, na Vračaru, čekao da mu dođe i Gospodar Jevrem.
On svakako sada nije hteo Vučiću: hteo je da ostane između četiri zida, zagledan u jasne a nepristupačne svetlosti. Nije razmišljao o tome šta se sve
Ali iz te se kože više nije moglo. Dok se u intovu Avrama Petronijevića vozio na Vračar, Vučiću, konji su kasali preko utabanog blata na Terazijama, a nad Batal-džamijom, tu gde je danas zgrada Narodne skupštine,
Stisnuo je usne, ščepao svoje nedoumice i gurnuo ih duboko, najdublje što se može. Kad su stigli na Vračar i pošli Vučiću, Avram Petronijević i ruski konzul su se zgledali: sav uspravan, krut kao daska, Gospodar Jevrem je hramao više nego
je prešao pešice, ni za trenutak nije osetio ogorčenje, samo bojazan koja ga je morila: šta ako je i Miloš poverovao Vučiću pa posumnjao u njega? Šta ako sve ovo nije samo Vučićeva paklena zamisao nego je, delom i Miloševa?
u majska nebesa sva od isprepletanih bleskova i osetio da nije, još, sve propalo, i da Miloš nikako nije poverovao Vučiću. Ohrabren je stigao u Beograd i nije mario kad su ga zatvorili u kuću Baškalfića.