Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
Lažeš, ulizico turska! — ciči Aleksa. — .... ko ne bi smotrio — nastavi Marinko spokojno ne osvrćući se na Viku Aleksinu. — Kad to vidim, ja ti lepo pričučim iza jednog grma i uzmem ga na oko...
se našla ona kesica što smo je ja i Lazar zakopali, od onoga je dana sve kako se samo poželeti može: sve pljuje na kuću Aleksinu. — Pa zar onda ne bi bilo dobro da ja oko Alekse... — Ne bi. — Što?
Oni su u kući prikriveni!... Ali kako ne može videti ništa, on se reši da nagovori Turčina da pretrese kuću Aleksinu. Turčin je već izlazio iz strpljenja, kad se Marinko vrati. — Šta je? — upita on.
— Ali ti mi moraš učiniti ovo: ti moraš pretresti kuću Aleksinu! Turčin se nasmeja. — Ali, molim te! — Batali ćorava posla! — Ali... kad te molim!... — Neću! — reče on.
Ona, dakle, ima pravo prekoračiti svaki prag, ako je samo primaju... I sad kako da ide u kuću Aleksinu?... On je jedared pljunuo na nju i okrenuo joj leđa. Šta će da mu kažu komšije, pa Ivan?... A ovamo... mora ići!...
— Babo... Spasavaj me! — Šta je? Šta ti je?! — On... — Ko? — Stanko... — Gde?... Lazar pokaza rukom kuću Aleksinu. — E sad je moj! — reče Ivan strašnim glasom. — Sad mi neće pobeći. I pođe.
Ali u kući nije imao mira nego izide u voće, pa iz voća pogledom punim pakosti pogledaše na kuću Aleksinu: — Vala, i tebi je odzvonilo, ugursuze matori! — govorio je kroz zube.