Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
— Takav je pomalo bio i fra-Anđelo. Gledao sam svijetlo limunovo granje i stare grmove rascvalih oleandera u dobroj zaklonici samostanskog trijema.
I, ma kakva bila ta hrana, kako da mu traje toliko dugo vrijeme? Izlanem, sasvim iznenada: — Kažite mi, fra Anđelo: postoji li bog? On se nasmjehnu. — Hm!...
Čovjek je često svoja žrtva. A ko to nije, njemu su često žrtve drugi. Vidio sam da se fra Anđelo, siromah, trudi da iznađe kako da me utješi, čime da nadoknadi „nedostatak boga u nevoljniku“.
Svrnem u ležerniji ton. No možda je prelaz ispao malko prenagao. — Recite ma nešto, fra Anđelo. Riješite mi, molim vas, jednu „tajnu“ koja me namučila u djetinjstvu.
Nisam se usuđivao ni da te branim. Jedini s kim sam mogao da govorim o tebi bio je fra Anđelo... Slušao sam pojedinosti o sve dubljem srozavanju moje porodice, o smrtima bližih, o tetkama koje su u dotrajalim
Dok je fra Anđelo živio, on se starao da se to sačuva i za tu sobu plaćao najam. S vremena na vrijeme, u neredovitim razmacima,