Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
Na ženidbu, naravno, nisam ni mislio, a o aranđelu sam i iz ranije imao tvrdo uverenje da je on od te njegove afere sama slepa poslušnost.
Crnjanski, Miloš - Seobe 1
Svakako, Aranđelu Isakoviču sve to bilo je dosadno. Ničeg bratskog nije osećao, niti je shvatao zašto bi trebao baš da oseća, za taj
I on mu to i reče. Što se tiče snahe, i ona je Aranđelu Isakoviču bila sad dosadna. To nije bila ona divna žena sa malim detetom, koju je bio poljubio sav drhćući od grešne
U neprekidnom seljakanju, još za života očevog, mučeći se sa svojim obesnim bratom, Aranđelu Isakoviču činio se život njegove porodice i rodbine, pa i tog ostalog sveta što se beše sa njima doselio iz Serbie, i
Kod kuće je bilo samo blatište i jad, večito to trgovanje tamo‑amo, guranje po prljavim mestima koja su Aranđelu Isakoviču izgledala vredna punih kesa, ljubaznih osmejaka i trgovačkih razgovora kojima ne beše kraja.
Jer Aranđelu Isakoviču, zaista, nikada još u životu ništa nije išlo ovako sneruke. To što je sve tako nepredviđeno došlo, poražavalo
Kad bi ipak rodila dete, mesto da umre, što napitom Aranđelu Isakoviču, u tom trenutku, ne izgledaše nimalo nemoguće, on je verovao da bi se sva ta njina nesreća dobro svršila i da
Ono što je, pre, Aranđelu Isakoviču bilo najmilije da razmišlja, o svojim naslagama koža i duvana, o svom srebru, o svojim dužnicima, činilo mu
Crnjanski, Miloš - Lirika Itake
Čašu ovu onoj majci što je, smežurana i seda, pogurena i hroma, došla i rekla sinu: „Čedo moje, kako bi te nana o Sv. Aranđelu ostavila bez kolača?“ Gospodo, ne mogu da je opišem, za nacionaliste, jer nije ličila na caricu Milicu.
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
(Nije od njih nijednoga živa.) Puče na nas svake grdne jade što u Čevu crkvu ne gradimo Aranđelu, da ni svud pomaga. Ondena se malo ne poklasmo, i sad drktim od njegova straha!
Petković, Novica - Dva srpska romana (studije o Seobama i Nečistoj krvi)
Gospoža Dafina, opet, ima udvojen lik: prema Vuku neposredna, strasna i nemoćna, ona je nasuprot tome prema Aranđelu lukava, suzdržana i vlasna.
Odmah zatim bukvalizuje se prenosno (tropično) značenje, tj. Aranđelu „se učini kao da se pojavljuje visoko nebo”. I u tom magnovenju: „Kao i njegov brat, u snu, i on je nad njom video, van
O tome se izričito govori u jednoj tvrdnji o Aranđelu kao kontrastno građenome liku: „Iz velikih hladovina, spuštao se u osunčane ravni, mnogo neosetljiviji za sve te
Gledaju i druga dva središnja lika - Aranđel i Dafina. Pred najdublji preokret koji će se u njegovome životu desiti, Aranđelu Isakoviču iznenada se, i u magnovenju, preokreće slika vidljivog sveta.
I preokreće se tako da se pogled njegovog oka - prvi put u romanu - poklapa s nebom. Na početku četvrte glave Aranđelu se na Dunavu, nedaleko od njegove plavo-žute kuće u Zemunu, prevrće čun.
pamćenje predvoditelja srpskog puka, očajnog i nemoćnog, sa mislima koje mu je osenčila „gorkost smerti”, kao i bratu mu Aranđelu i supruzi, gospoži Dafini.