Kočić, Petar - IZABRANA DELA
Svetac je, ne radi se, pa došli ljudi da malo probesjede, a kao planincima milo im je gledati i kad se bakovi bodu. Luji se steže srce kad ugleda Rudonju. Učini mu se strašan, golem; i deblji i veći od Jablana.
— Povedite bakove na ovu ravan niže plota! Izvedoše ih. Okoli svijet sa sviju strana. Bakovi se počeše njuškati, kao da se upoznaju. — Trke, Jablan! — Trke, Rudonja!
Okoli svijet sa sviju strana. Bakovi se počeše njuškati, kao da se upoznaju. — Trke, Jablan! — Trke, Rudonja! Bakovi stadoše bukati, kopati prednjim nogama, zanositi se, rebriti, dok silno ne grunuše rogovi o rogove. Stoji prasak, lom!
Ti mene počestovô ovom čašom, a tebe Gospodini Bog svakim rodom i berićetom. Žito ti rodilo, kolo ti vozilo, i bakovi bukali kô u Relje Kneževića!“ I paše su mu padale na konak.
Nas je, seljake, kažem vam, ovaj slavni sud od mlogo čega oslobodio. Ne riču nam više sa plandišta zadrigli bakovi niti nam bodu čeljadi; ne taru nam više silne volovanice plotova i ušjeva kô u ono staro, blentavo, tursko vrijeme.