Crnjanski, Miloš - Seobe 2
Nije nimalo ličilo na sliku Temišvara. Bilo je to bedno naselje, napušteno od Turaka, u baruštinama, sa pogorelom palisadom, porušenim kulama, i zidovima, sa mnogo brloga.
Trifun je video Mahalu, pod bagrenjem, a video je i Temišvar, u daljini, iznad zelenih egzercirišta, sa njegovim baruštinama, tornjevima, utvrđenjima, prozorima, koji su se na suncu sjali i svetlucali.
To je bila java, nije bilo priviđenje. Pa ipak, u isti mah, ta varoš, u nekim žutim baruštinama Dunava, sa brdom koje se plavelo i koje je, posle, nestalo, u večernjoj tmini, Isakoviču se činila samo kao neka luda
Znao je svaku baruštinu. Bio je jedan od Slavonaca, u tom kraju. A kad bi se i njemu desilo da zastane, među baruštinama, pa da izgubi put, za trenutak, Isakovič bi slušao kako kuka, na konju: „Ajme mene – križopuće!
Velika, ogromna tišina, do neba, bila je ta suprotna obala, sa svojim baruštinama, i dalekim, plavim, brdima i planinama. Ogromna, tužna, praznina.
u plavoj krinolini, sa crnom lepezom u ruci, nego kao dete u grobu, iza kojeg ostaju Dunav, i varadinski šančevi, u baruštinama, i daljini. Tisa, u vrbacima, koji se još zelene, uz Sunce večernje, koje zalazi.
Crnjanski, Miloš - Seobe 1
Spremao se topal, proletnji dan, posle kiše. U baruštinama i vrbacima, na drugoj strani, podiže se magla, mlečna i teška, što uskoro kao dim ispuni svu dubinu nad Dunavom, i
Stigavši u zoru, sa juga, pred varoš na drugoj strani Dunava, puk zastade u baruštinama, da se izduva, pre no što bude prešao da se pokaže.
To je, kod kuće, pod Varadinom, najviše vežbao. Grad Sv. Luja bio je na ravnici, sav obrastao biljem, zazidan duboko u baruštinama. Sa jedne strane branio ga je široki tok Rajne i jedan rukavac, a sa druge, tvrdi bedemi i skriveni jarkovi, puni vode.
Ako se prevare u njegovom bratu Vuku, koji bi da ih sve najradije opet potera po ravnima, brdima, baruštinama i šumama sve do te nepoznate Rusije, do koje se skapava dok se stigne, videće ko je on, Aranđel Isakovič, kome je
U dolji i na brdu videla se cela varoš, rasuta među baruštinama i trskom, a, dalje, prokrčene šume i, dublje, široka reka, u trščacima i barama, među vrbacima, iz kojih se ukaza
I zbilja, čim ga večernji povetarci malo osvežiše, on se prenu i ućuta. Ćutke, gledao je kako se kola spuštaju prema baruštinama duž Dunava i kako za njima ostaju, na bregu, kuće karlovačke, još osvetljene suncem.
i zaigraše, uz diple i zurle, i celo se selo opi rakijom od dudinja, krsteći se i ljubeći se, nad širokim poplavama i baruštinama, što su rasle svaki dan, sve više. Dan‑dva, zatim, udari sneg i mećava X BESKRAJNI, PLAVI KRUG.
Setivši se naselja svog i naselja svog brata, koja je, kroz tri dana, opet, trebao da ugleda, u vodi i baruštinama, on pomeša i njih u taj svoj osećaj uzaludnosti.
Da izmeću njihovog tumaranja po ratištima i života onih na domu, u baruštinama, nema nikakvog smisla, ni veze. Da sa njim, Vukom Isakovičem, čitava ta nemačka carevina, u stvari, samo zbija šale.
Ono ga je zadržavalo očajnog, zamuklog, suludog već od patnje i tuge, među tim baruštinama i vodama, što se isparavahu nad zemljom, koju je od milošte zvao Novom Serbiom.
Krakov, Stanislav - KRILA
Polomljeni kosturi su lomili žute trske u Pinskim baruštinama, uz praskavi šobot voda na koje se vraćalo izbačeno blato, i uz plašljive krike divljih patki sa crvenim kljunovima.