Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
Ako istok sunce sv'jetlo rađa, ako biće vri u luče sjajne, ako zemlja priviđenje nije, duša ljudska jeste besamrtna, mi smo iskra u smrtnu prašinu, mi smo luča tamom obuzeta. O svevišnji tvorče nepostižni!
“ Poj mi dakle, besamrtna tvari, strašno tvoje s neba padenije i vremeno tvoje zatočenje u judoli tuge i žalosti! Kakva te je sila nečestiva
„Ja sam tvoja iskra besamrtna, - reče meni svijetla ideja - vodiću te k vječnome ognjištu od kojeg sam i ja izlećela; već tegotni okov fizičeski
Gle, idejo, iskro besamrtna, dosad su te struje i potoci okeana ovog zanosile, sad nas evo na izvor čudesah, sad nas evo u carstvo svjetlosti,
lećahu šarovah na uredna kola i redove, kolik' luna na teleskop vidna, a lunina cv'jeta i svjetlosti; na njih bješe besamrtna ruka različite izvezla planove, pobijede i veselja neba, sa bojama raznim ukrašene, te u prozrak veselo blistahu.