Kapor, Momo - NAJBOLJE GODINE I DRUGE PRIČE
Sedeo je bahato, okružen svojim društvom u poretku potkovice. Prepozna im istog časa karakter; sirovost, beznađe i dosada gladna nasilja osećala im se u svakom pokretu; u olabavljenim kravatama i spuštenim stomacima, podvezanim
Danojlić, Milovan - NAIVNA PESMA
Kao da je dete poraslo samo zato da bi se moglo sećati. Davno jednom, osetili smo seljačko i ljudsko beznađe, ali, isto tako, i drhtaj srca kad se u proleće zazelene „ona dva svijetla perca... na mrkoj oranici”.
Raičković, Stevan - KAMENA USPAVANKA
Ko će prvi ugasiti leto? Ko sme? Kuda vodi trulo lišće — taj bakarni most? KUDA POTONU PEK Gorčinom zar već obuzet? Beznađe ti je dno? (O otkud nađe baš sve to Što upokojava svet?) Lice u pticu sad Okrećeš ko nekad, pre.
Velmar-Janković, Svetlana - DORĆOL
Bosni i Srbiji smenjivale su se i mahnitale morije, svakovrsno tursko nasilje opet je ušlo u običaj, vetrovi su nanosili beznađe a u Beogradu je, možda, Šeih Mustafa, prvak derviškog reda, zagledao u nacrte turbeta koje je nameravao da podigne.
Karađorđe nije stizao niti je mogao da stigne. Ni pesma nije mogla, sad, da nadjača taj sve luđi huk umiranja i to beznađe rastopljeno u kiši i u blatu.
čoveku ono što ga muči još od Ravnja: da ima međa trpljenja na kojoj sagori reč a da do te međe put vodi kroz čisto beznađe. To beznađe kao da se spusti, iz pakla, sa mo onda kad zlo u ljudima potpuno pomahnita.
To beznađe kao da se spusti, iz pakla, sa mo onda kad zlo u ljudima potpuno pomahnita. Tada na sve prolaze stane da ulazi i smrt,
dana koji je bio sav od jasnog, svetlosnog tkanja, kročili u vlagu Nebojšinih laguma: mirisalo je na mokar kamen, zlo i beznađe a sve je bilo crno. Drugo: da su zatvorenici u Kuli proveli gotovo mesec i po dana iako nijedan dan više nisu videli.
se, većinom, našao u prilici da shvati da novac sad gubi i od vrednosti i od smisla: glad je sve postavila naglavce i beznađe se hvatalo po ljudskim dušama kao memla.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Skrivaju nam samilost, iz obzira. Trude se da zagluše svoj očaj umorom tijela, zatrpavaju svoje beznađe požrtvovanošću. Između nas i njih leži nešto premučano, nešto tamno, kao umotan leš.
Ćipiko, Ivo - Pauci
A sala razabiraše tek bijedu i, što je još gore, beznađe u bolje. I k'o da tomu nema lijeka: ljudi ostavljaju svoju djedovinu i bježe u tuđinu – u Ameriku...