Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
A gdje bi njega, starca, pustio narod na put, i kako bi njemu bilo da ostavi dijete u Biogradu, pa da se sam vrati? Bog zna bi li on to mogao ikako i podnijeti.
Pričao je mnoga čuda što je vidio u Biogradu, da mu jedva vjerovasmo. Za Maru veli da je najprije s pismom vladičinim išao u jednu školu i predao ga školskom
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
G. Atanasije Nikolić naštampao je u Biogradu 1842 i 1843 godine dvije knjižice: „narodne Srbske pripovedke”, ali šteta što jezik u ovijem pripovijetkama niti je
Poglaviti skupitelji prenumeranta na ovu knjigu jesu sljedeća Gospoda: U Biogradu: Savo Sretenović, І. sekretar ministarstva prosvete i crkvenijeh djela; — u Varaždinu: S. Džepić, gim.
Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
U Biogradu bolje pišu.” (v. Gradja za rovijest književnosti hrvatske, Zagreb, 6, 1909, 118). Ako je Kuzmanićev članak kretao sva o
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
tešku topuzinu, da ne kriva ni tamo ni amo; pa se Šarcu na ramena baci, okrenu ga od Prilipa grada, ode pravo stojnu Biogradu.
Mučno bješe Porči od Avale, pa govori Đerzelez-Aliji: „Pobratime, ti se napij vina, dok ja odem stojnu Biogradu, dovešću ti krčmaricu mladu, ja đevojku, ja nevjestu mladu“.
A pita ga Đerzelez Alija: „Kada odeš stojnu Biogradu, bojiš li se još koga do boga? Bojiš li se dva Jakšića mlada?“ Al' mu veli Porča od Avale: „Oj, boga mi, pobratime
stiže gradu na kapiji, te mu junak odsiječe glavu, pa uvati debela đogata, i turi mu u zobnicu glavu, ode pravo stojnu Biogradu.
Tad se Dmitar bješe osjetio đe će ljuba brata otrovati, pa on uzja vranca velikoga, brže trči gradu Biogradu — ne bi l' brata živa zatekao.
Kad se Dmitar viđe na nevolji, skide sedlo s vranca velikoga, pak zavrže na buzdovan perni, brže dođe gradu Biogradu. Kako dođe, on ljubu doziva: „Anđelija, moja vjerna ljubo, da mi nisi brata otrovala?
Na Pocerju pokraj vode Save, onđe bješe Obilić Milošu, vezir bješe slavnome Lazaru. Na onome Biogradu stojnu, onđe bjehu dva Jakšića mlada: Jakšić Dmitar s vojvodom Stjepanom.
Jusuf, veliki dahija, Derviš-aga, gradski taindžija, starac Fočo od stotine ljeta; sve sedam se sastalo dahija Biogradu na Stambol-kapiji, ogrnuli skerletne binjiše, suze rone, a prilike glede: „Ala, kardaš, čudnijeh prilika!
zavide mu one rane grdne; braćo moja, do dva pobratima; eto dolje pod bijelom kulom, tu imaju tri konja viteza; ta onome Biogradu stojnu, onđe bjehu dva Jakšića mlada), razna ponavljanja (u jednom stihu, u dva ili više stihova, na raznim mestima u