Ćipiko, Ivo - Pauci
— Kako bog hoće!... Nu nima dobra— i promeškulji se po postelji. Onda se nanovo nadigne, podmetne pod leđa blazinu i tako ostade sjedećke. — A nikad nije bilo ovako, nadoda, uzdahnu i zavrti upalim očima.
Ostaćemo sami... — Neće moja dica mene zapustit' — s uvjerenjem prihvati starac, smireno položi glavu na blazinu i zaklopi oči... Ivo svrne pogledom na njegovo okoščasto, iskipjelo lice. U svoj nevolji činilo se spokojno...