Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
— Ma ko stao, brate? — mučenički stenje Boriša, jer mu Ilija svojim šištanjem razbija i onu lagašnu skramu čemernog sna ovako nasjedećke. — Ma ovaj moj sat.
— A ti si mi građanin, pazi, oca mu! — sasvim se razbudi Boriša. — Deder, kaži, ko je ikad u tvojoj kući imao sat? — Nije niko, brate, ali meni noćas ...
— Ma zna li iko živ koliko je sad sati, zakon ga ubio? — Kako će znati, de? — urazumljuje ga Boriša. — Jedini komandir ima sat, a on je vrag zna gdje u ovoj noćašnjoj varici.
— Ma jesi li ti lud, goveče jedno! Šta ćeš ako to budu Nijemci? — smiruje ga Boriša. — Nek je, vala, i moj ćaća — brunda Ilija. — Ja ću sad viknuti, pa nek bude šta će biti.
Ujutru, na drumu zatrpanom leševima, Boriša pronađe Iliju gologlavog i razdrljene bluze, nagnu se povjerljivo put njega i muklo protisnu: — Budalašu jedan, vidiš li