Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Sunce zalazi u živom crvenilu neba, punom uokolo fantastičnih prikaza, tamo daleko, iza prekomorskih brdina, odakle je i njih dvoje došlo. —I sutra je lijepo vreme, dok sunce krvavo zalazi, — primeti neki starac.
Taj oblak, razom brdina, pomalo se dizao i pretio što skorijom kišom. U noći duhnu mrtvo jugo. Omećavilo je, i u osvitku nije smrzlo.
Iz tijesnih ulica što leže ispod golih brdina s visokim nagomilanim kućama odmah s jeseni svjetlost je postupno slabija, a sunce se nigda i ne pokazuje; ono samo
Sa crnogorskih brdina u sebi donijela je jaku zdravu klicu, iz koje se, pored svega što je sunce ne ogrijevaše, lijepo razvijala; i da joj
Osjeća da se nečega boji i željela bi da je on od toga odbrani. — Ozgo, iza onih brdina, i pokaza lakim kretom ruke prama Crnoj Gori, — odavno me dovedoše dolje... Sreće ti, ti bolje znaš, kako se žive tamo?
Još jednom, na dogledu grada, brdina i zaostalih zaselaka, bude se osjećaji i drhte; još jednom misao pozdravlja kraj gdje je djetinjstvo i mladost
Tako časom ćutke sjede. A zimnji suton već je pao i na samo more. S jedne strane sure boje prekomorskih brdina postupno gube se u sivome mraku, a, s druge strane, pusta nepregledna pučina, neodređena, drhteći u živome šumu,
mora i zemlje, i svugdje ono dopire i ispunjava svježinu jarkim dahom života: i potočine, i drage, i gudure prekomorskih brdina što se odbljeskuju u jasnoj modrušastoj boji.. .
A pomalja se zora; s one strane nebo, zastrto olovastom bojom, razgaljuje se sivom svetlošću, a kad lahor sa brdina snegom zastruji, reže po licu, i čuje se jače, odozgo s polja, odeliti šum slapa nad mlinicama.
Ćipiko, Ivo - Pauci
zasjenutim dolovima i uvalama; blaži ga daljina mora što se s nebom spaja, gubi se preko visokih prekomorskih brdina i nastupa sjeta, tišina i beskonačna čežnja...
U varoši našao je sebi stan blizu mora, na dogledu prekojmorskih brdina, a hranio se u gostioni i u društvu činovnika.
se ispunila mekom svjetlošću; ostavi spise pa pođe k prozoru da gleda pošljednje rumene zrake na visinama prekomorskih brdina. Njegovu uobrazilju miri duboki hlad planinskih dubrava, nad kojima se tek drži zamiruća svjetlost dana.
Tako stoje, starac gleda u tunju, a Ivo posmatra morsku pučinu. Sunce zalazi iza prekomorskih brdina, i njegove zrake odbljeskuju se i lome u moru što se lako sagiba i oko škrapa žamori.
A mjesec, kao da ga je onaj lahor prenuo, izilazi iza brdina, lijepo pušta svoje zrake što drhte nad pučinom, odbljeskuju se u njoj i provlače se kroz maslinik.