Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Bješe to krasan dječko, zdrav kao jabuka, milokrvna lica, koga zbog njegovih opunačkih obraza krstiše odmah imenom „Butre“. Večera je prošla istijem načinom kao i ručak. Mačak je opet „štija žitije“, pa sjede s njima.
Bakonja, Bujas i Butre spavaše u trpezariji! Ali tek sutrašnji dan bi „dan od događaja“, kako reče Bakonja. Poslije jutrenje bio je u
uobičajenom redu i prema općim poslovima kao da prijeđe na sve njih, upravo kao da ih zarazi, te sve pođe sunovrat. Butre bi, istina, savjesno odzvonio budionicu i pospremio što treba u crkvi, ali bi se jutrenja (bože oprosti!
Tako ih zateče i berba. Preko vode otidoše: Tetka, Srdar, Mačak, Bujas i Butre, a ostadoše u manastiru: Naćvar, Duvalo, Blitvar, kuvar i Bakonja, a od slugu samo vozari, jer o berbi zatvarahu se
Vidićemo poslin, imamo kad!... Bakonja dočeka drugove, što ’no se kaže, kao ozebao sunce. Osobito ga razgovori mali Butre, koji mu je potanko ispričao sve što se govorilo i radilo preko vode.
Iz tih crnijeh misli trže ga kucanje na vratima iz trijema. Bakonja otvori i, sukobivši se sa vedrijem licem maloga Butre, razvedri se i sam. — Dobro jutro, Ive! Jevo čizme i jevo topla voda, a ladnu ću doniti odma!
Već je godina otkad ga Butre poslužuje. On u svome srcu nije razdvajao svoga učitelja Bakonju od strica. Bakonja mu bješe ideal.
Bakonja mu bješe ideal. Što Bakonja reče, to je sveto, što se protiv Bakonje reče, to mu Butre odma javi, zato se Bakonja smiri ne čuvši ništa novo.
Kad Butre donese hladnu vodu, Bakonja mu dade čvočicu u nos, pa unese vjedricu u stričevu sobu, hvaleći Isusa. Brne reče stenjući:
pa jače i jače popusti mah svome silnome glasu i još sta njim izvijati i treperiti kao što davno ne bješe, tako da Butre od miline zinu i ukočanji se kao kip.
nestrpljivo očekuje poziv da otide da se zafratri, te već i ne izlazi iz stričeve sobe, osim u crkvu i u trpezariju. Butre je pak dolazio kasnije, kao ono njekad Bakonja. Bujas uđe. — Nema skule! — veli on. — Imaju niki sastanak.
o grijehu i kajanju, koje su mu se gotovo užljebile u mozgu, te mu se pažnja na tome malko zaustavi, pak se rasplinu. Butre, odškrinuvši vrata, zastade bojažljivo i nakašlja se. Bakonja se ponovo razvedri. — Odi, Butre, de!