Skerlić, Jovan - ISTORIJA NOVE SRPSKE KNJIŽEVNOSTI
ruskoslovenski jezik napušta se u početku XIX veka, neko vreme vlada takozvani »srednji stil«, mešavina narodnog i crkvenoslovenskog jezika, upravo narodni jezik sa jakom mešavinom ranijeg, književnog »slavenoserbskog« jezika, dok najzad ne preovlada
»Srednji slog«, skrpljen »srpski po slavenskoj gramatici«, jeste jedna jezična besmislica, dokaz neznanja i srpskog i crkvenoslovenskog.
Ivić, Pavle (sa grupom autora) - Kratka istorija srpske književnosti
Budući da same glasovne promene nisu bile svuda jednake to je stvorilo nekoliko tzv. redakcija crkvenoslovenskog ( sada više ne staroslovenskog) jezika - rusku, bugarsku, srpsku.
Slovenski autori i sami su razvili, i široko praktikovali, umeće da stvaraju takve reči. Izražajni potencijal crkvenoslovenskog jezika stalno je rastao i dostigao je veoma visok nivo u oblasti religijskih i apstraktnih tema.
Odstupanja srpskog, ruskog i bugarskog narodnog jezika od crkvenoslovenskog rasla su tokom vremena ali su u srednjem veku samo u ograničenoj meri smanjivala razumljivost.
potrebe srpske crkve uvožene su, često tajnim kanalima, crkvene knjige iz Rusije, s kojima je došla i ruska redakcija crkvenoslovenskog jezika. Od godine 1726.
veka u habsburškim zemljama. To je omogućilo odstupanja od norme crkvenoslovenskog jezika. S jedne strane, prilikom adaptacije ruskih tekstova za srpske potrebe ostajale su neizmenjene mnoge ruske reči
Godine 1768. Zaharije Orfelin proklamativno je uveo u srpski književni jezik mešavinu crkvenoslovenskog i narodnog jezika, u kojoj je uvek bilo mesta i za specifične ruske reči.
Prirodno je što je u književnom jeziku Srba ostalo mnogo manje crkvenoslovenskog nasleđa nego kod Rusa ili Bugara. Srpske zemlje su ne samo zapadnije smeštene nego je i njihov veliki deo pripadao