Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
On opet klonu na zemlju i sklopi oči... Ali to ne beše san... Bio je kao u nekom polusnu, u kome je čuo i onog malog crvčka što crvči iznad njegove glave, i onaj šušanj što ga zelembać — pred sami smiraj sunčev — pravi hvatajući muve i bubice,