Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
— Ko, zar ja? — upita Lazar i nasmeja se. Marinko upilji u njega. — A... ne varaj, sinak!... Ti, jest... Da pije koja curica zamakla za oko?... — Jok! — reče Lazar i poče kriti oči. — Ha!... ha!... ha!... Znam!... Jelica Miloševa!...
Trebješanin, Žarko - PREDSTAVA O DETETU U SRPSKOJ KULTURI
U đevđelijskoj kazi za neodraslu devojčicu kaže se „momička“, a u Bosni „curica“ ili „kevica“. U Fruškoj gori za žensko dete ovog uzrasta postoji slikovita reč — „devojčurak“, a u Hercegovini
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Ta vižljava i tanjušna curica, bistra oka i hitra u pokretu, ne bi ga, majci, nikad u Lici stekla zagledača i prosioca da nadaleko nije izišla na
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Mati kad je iščešlja, onda od milosti udari je rukom po leđima: — Ajde, ustaj! Curica joj reče: — Moja tetka, moja, kakva je nešto u tebe lahka ruka, a u moje mame teška.
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
Kad padne veče, krenu se braća, Svaki se domu — pečurki vraća. II Curica neka jednoga dana kupeći drva u šumu zađe i tako najzad, s bremenom grana, pred malom kućom ona se nađe.
„Otvorte ljudi, bojim se munja!“ Uzalud zove sirota Rada, u maloj kući tišina vlada. „Ipak ću ući! — curica reče i smjelo vrata otvori uska Kuda bih dalje, dolazi veče, sijeva i grmi, evo i pljuska.
Gdje ti je kupus, o, hoja-ho?! Jutros ga rano pojeo vo.“ Kad stigli kući, panika prava, u sobi divna curica spava, a kuća mala, sređena, čista, sija ko rosa s ružina lista. Blista se patos, prozori, zid.
Osta pašnjak i jaganjci brojni i curica, drugar nerazdvojni. Znam, sjediće sama, zagledana u jagode i ševina gnijezda, sjećati se mojih obećanja pod
Ranković, Svetolik P. - PRIPOVETKE
Gospodin ili bolje reći gospođa Persa stidljivo obori trepavice i poče da diše ubrzano, baš kao kakva curica iz našeg veka posle nežnog poljupca.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Jan i Elvira pođoše mučeći put dvora. Curica bješe jako uzbuđena i krišom pogledaše brata. „Nemojmo kazivati da smo ga vidjeli!“ reče on molećim pogledom.
Pa što me briga! Ako su svi kukavice, ja nijesam!“ to rekav, potrča put kapije. „Jan, Jan!“ vrisnu curica. „Čuješ!“ reče on, povrnuv se. „Bolje bi ti bilo da me ubiješ, no da me prosočiš doma, znaš!
Obori glavu, pa nabranim čelom stade tepati svome psu, jer ovaj jednako režaše i otimaše se. Curica, videći e se grof zabavio oko psa, povuče brata za ruku. Oboje pođoše lagano, obzirući se na svaki korak.
ona prirodniju podjelu životnijeh, kako bješe od čike naučila Vencel je slušao u čudu, pa za objedom pripovjedi to. Curica se nekako izvuče, ali u dlaku ne uđoše u trag njihovoj tajni.
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Vratiše se u glavnu ulicu, te ga Šimeta uvede u jedan dućančić, sav načičkan kutijama. Iza tezge usta curica od petnaest-šesnaest godina, bjelolika, crnijeh očiju, lijepo skrojena.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
i pokaže rukom na nj. —Što će ti brat? — umeša se drugi i poče se ceriti. —Da ko će?! — izgovori tiho curica i pogleda na brata. Uto se i on približi. —Što bi? — upita sestru. —Ovaj mi veli hoću li u njega na radnju.
Tamo, na tome školju, odgajaše stoku, pa novoj unajmljenici povjeri službu čobanice. Tako se curica nastani na školju, usred mora, u jednoj potleušici do razvalina staroga fratarskoga manastira, otkle se moglo do
Mornari prišli bi na suho i obdan teško hodali po školju, sve dok bi vrijeme za odlazak ugodilo. Stoga se curica lako obikla na novom domu, pa sve ređe dolažaše s gospodarem u selo.
Njen glas zamami ga, pa besvesno pokaza joj kretom glave da pođe za njim. Curica posluša. Skloniše se na kraju dvorišta, ispod drveta punih tek nabreklih pupoljaka. —Kako ti je ime? —Jelka!
Ćipiko, Ivo - Pauci
oštri vonj što izbivaše iz odijela negdašnje njegove prijateljice i, gledajući nju, pade mu na pamet Zlata, mirisava curica, i ne mogavši da izdrži dalje njenoga prisustva, prosto je od sebe otjera.
—Dvoje, znate: muško i žensko. —Uzmi sobom ono muško, — premišljajući odluči se gazda. —A malu Milicu? Ona je već curica, pazi ovce... zar da nju zapustimo?... —Neka ostane gdje je!
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
dvanaest, ali je tako, sa slamom, ciklamom i djevojačkom trakom, ličio na veseo seoski jesenji vašar na kome čupoglava curica prodaje najbolji „antipacolin“. — Ihaj, ovo treba da vidi čitavi svijet!
— Kako ne bojiš? — zinu Mačak. — Lijepo. Nek samo nešto naiđe, ja ga odmah bocnem pa da vidiš! — kuražno se napući curica. — A drekavac? — upita Mačak. — I drekavca! — odvrati Lunja i ne trepnuvši. — Boc, boc, pa će odmah krepati!
Hajde, požuri. Mravko Mravkoviću iz mjesta Mravinjaka. Kad bi spazila Strica kako nailazi drumom, curica bi sva zablistala. — Striko, svrati da pričamo. — Ta kom je danas do priče, rat je — pravio se Stric jako zaposlen.
Možda ti je kakva curica što god uvračala? Tu promjenu na Stricu najprije i najbolnije uočila je obavještajka Lunja. Brzo je saznala ko je bio