Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Dovečeravahu. Deca i ne opaziše majku, dok se ne javi komšinica Jurka: —Cvijeto, sestro! Kad stiže? Bićeš se umorila? Sjedni! — i priđe njoj.
—Kud ćeš po noći? Bog ti se smilovao! Maši se, sreće ti, da štogod pojedeš — bićeš gladna? —Ostani, Cvijeto, do sutra, bolje ti je! — javi se i Jurkin čovek. —Hvala! Ne mogu. Čini mi se sad će duša iz mene.
Pavle se približi: —Cvijeto, sjećaš li se našega gonjenja? —Bilo pa prošlo!.. . —A da nastavimo.... —Nema od toga koristi... —A mi se milujemo!
Ćipiko, Ivo - Pauci
— Ma'ni ti to, striče, — veli Rade mirno, već neka ona reče kome voli. I upita sestru: — Cvijeto, kome voliš? Voliš li Radivoju? Curin poplašen pogled pade na Radivoja. —Hoćeš li poći s njime? — priupita Rade.
Zatim pristupiše k vatri. Muški zapališe lule, a majka, kći i nevjesta stoje nad njima. —Što je tebi, Cvijeto, te me sramotiš? — prekide ćutanje Radivoj. Cvijeta se trže i zadrhta, ali ni riječi ne odgovori.
Pa žao mi je .... i, eto, dođoh po nju, da se povrati ... — Pođi, Cvijeto!v veli Ilija. Cvijeta se priljubi majci i, obgrlivši je, veli: Ne daj me, rođena... izgubićeš me!... — i zajeca.
” Radivoj diže glavu i veli odlučno: — Cvijeto, pusti kraju, dođi sa mnom, sreće mi, biće ti lijepo! —Pođi! — veli otac. —Pođi, dijete moje, kad svi tako hoće!
— moli Radivoj, a osjeća se u zvuku glasa da je dirnut. — Ja joj ne branim. — Pa se smisli i veli: — Idi, Cvijeto, idi, sestro! ... a ako ti bude krivo, znaš gdje si se rodila.