Ćopić, Branko - Doživljaji mačka Toše
Prorok se izgubi u onoj rupi, a ja krenuh do Šarova. Siroti pas, dobro izbubetan, samo je cvilio: — Eto, nekom smijeh iziđe, kažu, na nos, a meni se, kako vidiš, prosu po leđima.
Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE
bio tronut, to su bili neizrecivo bolni zvuci posmrtnog marša, koji je jecajući odjekivao i nekako naročito dirljivo cvilio varoškim sokacima, izvođen od ožalošćenih učenika pokojnikovih sa neopisanom voljom i bez pogreške.
Krakov, Stanislav - KRILA
— Četiri drahme, gospodine oficiru, — cvilio je mali Grk, i vukao bose noge kroz prašinu pokraj umornih vojničkih redova.
Juriš je odbijen. I tako se tri puta ponavljalo do zore. — Poginuću, poginuću... — neprekidno je cvilio u sebi major, i ovlaženi, tužni brkovi se sve upornije lepili za usnice.
Reči se nisu čule, ali kao da je njin odjek strašno i tužno cvilio po lišću. - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - U zoru je opet grmelo, tutnjalo.
Šume se belile pod snegom, pa ipak je sve bilo sumorno. Grane svijene pod belim teretom uzdisale su. Sneg je cvilio pod koracima.
Petrović, Rastko - PESME
Saznah da ga nikad neću zgledati, i oblivaše me znoj; I opet gubljah svest, ko užas da je to i stid: Samo bih duboko cvilio u nemogućnosti da sam pred njim rob, I kao da je neko još cvilio u meni, tako neshvatljiva beše ta kob.
gubljah svest, ko užas da je to i stid: Samo bih duboko cvilio u nemogućnosti da sam pred njim rob, I kao da je neko još cvilio u meni, tako neshvatljiva beše ta kob.