Sremac, Stevan - ZONA ZAMFIROVA
Budi u njemu davne uspomene taj orijentalski haremski miris žutog dafinovog cveta. Pa se čorbadži-Zamfir seća dahireta i rešmeta, i feredža i bademastih velikih očiju, i pesme jedne koja se negda tiho pevušila po srpskoj mahali, — tiho,
Igraju svi; klikću i podvriskuju uz oca silna ćemaneta, zurle i dahireta. A Mane se sve više sklanja i povlači ukraj, i sve tužnije mu oko srca gledajući šta se sve događa.
Dudija zapeva, a ostale čengije prihvatiše; zapevaše i Ćulsefa i Ajša, prateći pesmu udaranjem u dahireta. Zapevaše onako malo orijentalski — tiho i sanjivo, malo kroz nos zapevaše: Kad ja imam rujno vino, — zašt’ ga ne
Još se pevalo, sviralo i besno i strasno čočeški igralo, i Mane sedeo, u dahireta bogato spuštao, ali nijednu — ni Ajšu, ni Đulsefu, ni Dudiju Bošnjakušu — nije ni pogledao, niti je čuo nežne reči