Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
ŠTA JE LAKO (LASNO) 149 2) ŠTA JE TEŠKO 151 3) ŠTA JE BOLjE 154 4) ŠTA JE ZLO 155 5) ŠTA JE NAJGORE 156 6) RAZNO 157 V) DIJALOŠKE 164 G) POSLOVICE-PRIČICE 168 O BILjU 169 O ŽIVOTINjAMA 170 O NASRADIN-HODžI 173 O TURCIMA 174 O CIGANIMA 176 O SVEŠTENIM
Poslovice mogu da budu prave poslovice (prozne), poslovice pričice, dijaloške poslovice i najzad stihovane poslovice. Prave poslovice odnose se na opšte životne istine (o čoveku i svetu, o dobru
njihov deo izgubio je i komentar i pričicu, i samo se tako kao njihov fragment čuva i dalje u poslovičkom iskazu. Dijaloške poslovice nisu retka pojava (— Što čine deca? — Što vide od oca?; Pošto bi se Marko poturčio?
— Nije nego u tremu; — Vami vaše, nami naše! rekoše baše. — Sve naše, ništa vaše! — rekoše paše). Dijaloške poslovice su često date u stilizaciji pitalica, od kojih je zadržan samo dijalog (— Drugo moja, tvoj je čovjek
Što je pravo i bogu je drago. Što su telu dobra jela, To su duši dobra dela. V) DIJALOŠKE — Bako, vjeruješ li boga? — I vjerujem i ne vjerujem. — A bojiš li ga se? — Ko se ne bi zla bojao.
Petković, Novica - SLOVENSKE PČELE U GRAČANICI
Nije nimalo slučajno što se unošenje u stih tzv. dijaloške reči uvek karakteriše kao prozaizacija, kao što, s druge strane, nije slučajno što se isticanje samo jednog sloja u