Kapor, Momo - NAJBOLJE GODINE I DRUGE PRIČE
Evo, stojimo u krugu, dečaci ratnih godina, preozbiljni i starmali i biramo ko će da bude šugav. En, den, dinu, sava-raka tinu, sava-raka tika taka, elem belem buf, trif traf truf — Ame-rika buf!
Radičević, Branko - PESME
stiže, Ta do stuba, de sakriven bija, Ao oco, ujela te zmija, Već pomisli e jadan poginu, Ni se mako, niti tužan dinu, Ta od one goleme straote Mal' mi duša na nos se ne ote, Oh u pakô da sam jadan pao I đavlu se na rog natakao, Na
Jošte došâ sa pola krvava, Puno, brate, nasekao glava, Puno četa razbio Turčinu, Zadrmao dinu carevinu, I de god je dvoje-troje bilo, Za njegovu s' mišku govorilo.
Ustaj, pirni, ne počasi časa — Pa Turčinu ni traga, ni glasa! Crna Goro, kami na kamenu! Kami, kami krvavome dinu, Da posuknu niz klanac i stenu! Drži odžu za pustu vratinu, Da ti više na braću rođenu Ne guguće kâno na mrcinu!...
Bog Srbinje pogledao s neba. Beše za nji dosta pusta leba, Povratiše blago sirotinje, Da junake jadna ne proklinje, Dinu puste salomiše roge, Sakraše i glavu i noge, A što zdravu odnese lubanju, Sve se slomi amo u poljanu, Serašćeru
Jedne jade moram vaistinu Štono Srbin učinio dinu: Ta staroga mislim Ćejvan agu Što mu Gojko salomio snagu; dok je dina i dok je čibuka, Uvek će se za njime da kuka.
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
Bogu šućur, dvjesti su godinah otkâ paći vjeru prihvatismo, izmećari dinu postadosmo. Ćabo sveta, nema u nas hile! Što će slabo raskršće lipovo pred ostrotom vitoga čelika?
Svagda će te svetkovat junaci! Mrcino nam krunu ne upušti kad padiši stade pod vilice, kada dinu zagazi u čorbu. Sad te viđu na tvojega Ždrala đe razgoniš kod šatora Turke. Što će biti, ko će ugoditi?
Zabobonji, Starino Novače, svrh Klisure, kâ si naučio, jer su dinu uši zaglibile; probudi mu buhe u kožuhe. Ne pušt', Bajo, živa đavoljega; neka svati ne bŷde planine bez pitanja tvoga
Nušić, Branislav - AUTOBIOGRAFIJA
, ili ove reči: endem, dinu, sarakatinu, sarakatika, taka, elen, belen, buf! Na koga bi pala poslednja reč: buf, taj bi morao zauzeti Tursku pozu a
Stefanović Venclović, Gavril - CRNI BIVO U SRCU
« Al' onim to bi u volju, tek isto da dostane Dinu za svoju ženu. Prinudiše sav grad te malo veliko što god bi muško, sve se to obreza. I polegaše svi dok ozdrave.
otrčaše u grad, te ih mahom do noge sviju iskresaše i toga gospodina ujedno sa sinom posekoše bez očina im znanja, a Dinu sestru im dovedoše dama. I opet svi ujedno odoše te popleniše domove.