Milošević-Đorđević, Nada - LIRSKE NARODNE PESME
njih vila sama sjedi, Sama sjedi pogleduje, Đe se munja s gromom igra, Mila sestra su dva brata, A nevjesta s dva đevera; Munja groma nadigrala, Mila sestra oba brata, A nevjesta dva đevera. 2.
Mila sestra su dva brata, A nevjesta s dva đevera; Munja groma nadigrala, Mila sestra oba brata, A nevjesta dva đevera. 2.
Posadi se, kum’ vjenčani, neka ti je čast, Među braćom i družinom vazda pošten glas! Posad’te se, dva đevera, neka vam je čast, Među braćom i družinom vazda pošten glas!
“ 83. Pored rasla ruža i viojla, Poviša je ruža od viojle, Naša snaša ljepša od đevera, Pa se đever s’ snahom razgovara: “Snaho moja, od zlata jabuko!
Ja se mlada boljem dobru nadam: Od svekrova mudroj zapovjedi, Od svekrva mudru sjetovanju, Od đevera daleku šetanju, Od zaova dragu milovanju, Od jetrva na rukama sinu.“ 84.
“ A Jovo njojzi govori: “Kako, kome te ostavljam? Eto ti svekra svekrvom, Eto ti osam đevera, Eto ti osam jetrva, Eto ti jedna za’vica.
“ A ona Jovu govori: “Što mi je svekar svekrvom, To mi je staro nejako; Što su mi osam đevera, To su mi vjetri po gori; Što su mi osam jetrva, To su mi zv’jezde po nebu; Što mi je jedna za’vica, To mi je
Sve junake na broj nabrojila, Do tri njena dobra ne nabroji: Prvo dobro — Đurđa gospodara, Drugo dobro — ručnoga đevera, Treće dobro — brata rođenoga. Za Đurđem je kosu odrezala, Za đeverom lice izgrdila, A za bratom oči izvadila.
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
Tuži mlada đevera Andriju, mila sina Milonjića Bana, koji mu je lanih poginuo od Turakah u Dugu krvavu. Pa se snahi ne dao ostrići: žalij
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
Kada ga par ugleda, uhvati muštuluk šćeri govoreći joj: „Evo ti muža!” Ona istrči, i videći đevera koji bijaše isto kao brat, kao da si jabuku razrezao po napoli, a videći istoga konja, istoga psa, istu sablju, pritrče
Ranković, Svetolik P. - GORSKI CAR
Ova je gotovo starija od njega«. — Evo ti snahe, pobro — reče mu Novica. — Dede posluži đevera, kad si mi tako poslušna. — Ne viči, more, imam gošću — odgovori žena, prilazeći Đurici. — Kako si, dešo ?...
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Kada ga car ugleda, uhvati muštuluk šćeri govoreći joj: — Evo ti muža! Ona istrči, i videći đevera koji bijaše isto kao brat, kao da si jabuku razrezao po napoli, a videći istoga konja, istoga psa, istu sablju, pritrče
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Tad junaku grđe žao bilo, pa na stranu odvratio glavu, ne šće više ni gledati ljubu; a dođoše dva Mrljavčevića, dva đevera Gojkovice mlade, uzeše je za bijele ruke, povedoše u grad da ugrade; podviknuše Rada neimara, Rade viknu do trista
Tad oteža drvlje i kamenje, onda viđe šta je jadnu nađe, ljuto pisnu kako ljuta guja, pa zamoli dva mila đevera: „Ne dajte me, ako boga znate, uzidati mladu i zelenu!“ To se moli, al' joj ne pomaže, jer đeveri u nju i ne glede.
svatove, odmah stade zametati kavgu i progonit stražnje mimo prve; kad doćera Šarca do đevojke, on pogubi kuma i đevera. Glas dopade crnom Arapinu: „Zla ti sreća, crni Arapine!
u zubima crni kao jagnje od pola godine; kako stiže, on zametnu kavgu, i progoni straženje mimo prve, pogubi ti kuma i đevera“. Vrati Arap sivu bedeviju, pa govori Kranjljeviću Marku: „Zla ti sreća, neznani junače!
Koji te je đavo navratio da ti dođeš u moje svatove, da pogubiš kuma i đevera? Ili si lud i ništa ne znadeš? Il' si silan, pak si poludio? Ili ti je život omrznuo?
Da otrujem mojega đevera, od boga je velika grijota, a od ljudi pokor i sramota; reći će mi malo i veliko: vidite li one nesretnice đe otrova
je velika grijota, a od ljudi pokor i sramota; reći će mi malo i veliko: vidite li one nesretnice đe otrova svojega đevera; ako li ga otrovati neću, ne sm'jem vojna u dvoru čekati“.
svata; svate kupi, u svatove neće, svoga konja pod đevojku šilje, i on šilje dva brata rođena, a dva brata, dva mila đevera; pa odoše svati po đevojku.
Kad viđeše Ava mila đevera, za oštre se sablje dohitiše, da dinjaru odsijeku glavu; al’ govori gospođa đevojka: „O, boga vi, dva mila đevera, vi
mila đevera, za oštre se sablje dohitiše, da dinjaru odsijeku glavu; al’ govori gospođa đevojka: „O, boga vi, dva mila đevera, vi nemojte njega pogubiti, dok čujemo šta će govoriti, lasno ćete njega pogubiti“.
Grohotom se Radul nasmijao, dade njojzi ključe od tavnice, pa je onda konja odsjednula, pa dozivlje dva mila đevera: „Vi hajdete, dva mila đevera: kažite mi vrata na tavnici“.
nasmijao, dade njojzi ključe od tavnice, pa je onda konja odsjednula, pa dozivlje dva mila đevera: „Vi hajdete, dva mila đevera: kažite mi vrata na tavnici“.