Ćipiko, Ivo - Pauci
Osjećao je u sebi zadovoljstvo i milinje, pak se rado ustavljao kod džbunova cvijeća i stabala. Na dogledu mora zastade. Sunce bijaše podosta otskočilo, a s pučine ćarlijaše vjetrić. I nu...
Cviljenje u travi bijaše prestalo, vazduh se rashladio. Sav se zisitio vonjem suhe trave i džbunova što izbijahu između živa stijenja. Pred svojim vratima, Jure pogleda u zvijezde.
kako se na udaru vjetra smjerno prigiblje k zemlji, kao da želi leći, zavući se u nju; a zatresene grančine i sjenke džbunova samo što se klanjaju. Baš kao da je zovu k sebi da pod njima otpočine... Nigdje nikoga, a podzimnji dan — pust i sumoran.