Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
— Tako je kod svakog instrumenta, ako se misli nešto postići, — odgovarala je Erna mirno, ne prekidajući etidu. — Ne baš sasvim tako!
U susjedstvu smo imali djevojčicu od desetak godina koju je Erna poučavala. Za nju je pokazivala neobičnu nježnost. Pomišljao sam da se u tome ispoljava nezadovoljeno materinstvo.
— To nije baš sasvim tačno — odvratila bi Erna sigurnim glasom. Došlo bi mi najednom da se nasmijem, da rastjeram rukom, da joj zadignem kosu na potiljku, da je
— Erna — govorio sam joj na koncu pastoznim očinskim baritonom — ja se samo pitam što je to što tebe veže uza me? Sve je to je
Različitih ukusa, sklonosti, temperamenata, životnih stavova. Mi se tako slabo razumijemo, Erna!... A što je najglavnije, sve je ovo na tvoju očitu štetu. Eto vidiš i sama!... Ne razumijem što te drži vezanu uza me!
(Što me nije nimalo sprečavalo da im to isto „dadem razumjeti” na kudikamo nedostojniji način.) — Fakat je, Erna, da ti od ove naše zajednice imaš samo jada i štete.
A čemu?... Tvoja će putanja, Erna, u to ni časka ne sumnjam, odlučno krenuti naviše čim se otarasiš ovog utega koji ti se prikačio o skute...