Afrika
Belac se zove d' la Fonten, što je ime jedne od najlepših porodica Francuske. To je vrlo sportski lep, visok, i vrlo snažan i gibak mladić.
odaja nalazi se sa druge strane dvorišta, u krilu koje je bilo negdašnja urođenička zgrada od purpurne zemlje, pa je Fonten samo osigurao od sunca i kiše.
Video sam je toga dana nekoliko puta u dvorištu; Fonten je platio za nju roditeljima, i čuvao je za sebe. Govorio joj sa više nežnosti i srdačnosti no što belci obično govore
Dok Fonten i ja razgovaramo na verandi, dolazi u posetu Bature, sin imperatora Samari, cara iz plemena Melinke. Carstvo Samorija
Dugačak, sa kozjom bradicom ispod debelih usana, uvek povijen i umoran, sa večnim, od klanjanja, tragom prašine na čelu. Fonten ga zadirkuje, zove ga Orlićem, svršava brzo pogodbe sa njim, i tek na kraju ponudi mu da sedne.
na samoj skoro granici, između kolonija Visoka Volta i Sudana, čije puste prostore obrasle biljem ništa ne deli, Fonten tvrdi za dve sive životinje, koje nestaju u travi, da su lavovi.
Nigde jednog živog bića. U dvorištu kućice od koje Fonten gradi sebi filijalu nalazimo jednoga crnog mladića, Fontenovoga poverenika, koji nije rodom iz ovoga kraja i čije su
mladića, Fontenovoga poverenika, koji nije rodom iz ovoga kraja i čije su prve reči da ne može više u ovoj pustari. Fonten ulazi u prostoriju, koja već sadrži nešto robe; u prostoriju gde treba da nam se spremi da nešto jedemo i u prostoriju
Ko će mi donositi vodu, ko će mi kuvati čaj, razvijati postelju? pitam bojažljivo. Fonten uviđa šta se dogodilo i, isto tako, da jedino što može to je da me ohrabri.
Fontenov poverenik, čim je Fonten nestao, preobrazio se. Stavio je neke tamne naočare na nos i ponova skupio one oterane žene; ne više u prostoriju koja
Možda je zbog toga taj Levantinac tako očajno tužan. On ovde, ovako beznačajan, i rasplakan toliko da ga se ni Fonten nije setio, ni ovdašnji crnci setili kad sam govorio sa njima, svakako ipak zgrće bogatstvo, na onaj tajanstven i
I bez prestanka: „O mon vie, ti va voal ke ne pa pesibl“. Fonten pita svog boja, za vreme večere, gde je drugi boj. „Il e palti sie“ (Otišao je da svrši nuždu) odgovara ozbiljno ovaj.
Petrović, Rastko - AFRIKA
Belac se zove d' la Fonten, što je ime jedne od najlepših porodica Francuske. To je vrlo sportski lep, visok, i vrlo snažan i gibak mladić.
odaja nalazi se sa druge strane dvorišta, u krilu koje je bilo negdašnja urođenička zgrada od purpurne zemlje, pa je Fonten samo osigurao od sunca i kiše.
Video sam je toga dana nekoliko puta u dvorištu; Fonten je platio za nju roditeljima, i čuvao je za sebe. Govorio joj sa više nežnosti i srdačnosti no što belci obično govore
Dok Fonten i ja razgovaramo na verandi, dolazi u posetu Bature, sin imperatora Samari, cara iz plemena Melinke. Carstvo Samorija
Dugačak, sa kozjom bradicom ispod debelih usana, uvek povijen i umoran, sa večnim, od klanjanja, tragom prašine na čelu. Fonten ga zadirkuje, zove ga Orlićem, svršava brzo pogodbe sa njim, i tek na kraju ponudi mu da sedne.
na samoj skoro granici, između kolonija Visoka Volta i Sudana, čije puste prostore obrasle biljem ništa ne deli, Fonten tvrdi za dve sive životinje, koje nestaju u travi, da su lavovi.
Nigde jednog živog bića. U dvorištu kućice od koje Fonten gradi sebi filijalu nalazimo jednoga crnog mladića, Fontenovoga poverenika, koji nije rodom iz ovoga kraja i čije su
mladića, Fontenovoga poverenika, koji nije rodom iz ovoga kraja i čije su prve reči da ne može više u ovoj pustari. Fonten ulazi u prostoriju, koja već sadrži nešto robe; u prostoriju gde treba da nam se spremi da nešto jedemo i u prostoriju
Ko će mi donositi vodu, ko će mi kuvati čaj, razvijati postelju? pitam bojažljivo. Fonten uviđa šta se dogodilo i, isto tako, da jedino što može to je da me ohrabri.
Fontenov poverenik, čim je Fonten nestao, preobrazio se. Stavio je neke tamne naočare na nos i ponova skupio one oterane žene; ne više u prostoriju koja
Možda je zbog toga taj Levantinac tako očajno tužan. On ovde, ovako beznačajan, i rasplakan toliko da ga se ni Fonten nije setio, ni ovdašnji crnci setili kad sam govorio sa njima, svakako ipak zgrće bogatstvo, na onaj tajanstven i
I bez prestanka: „O mon vie, ti va voal ke ne pa pesibl“. Fonten pita svog boja, za vreme večere, gde je drugi boj. „Il e palti sie“ (Otišao je da svrši nuždu) odgovara ozbiljno ovaj.