Dučić, Jovan - PESME
Vaj! I mladost prođe, kô sunce nad gajem! Samo još u meni ti si i sad taka: U kosi ti isti cvetovi od maka. SLUŠANjE Iz Dubrovnika Kada padne veče povrh
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
— Jok, pobratime tmurno dočeka starac. — Sjećam se kao da je večeras bilo: pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad našom kućom, a mene noge same ponesu k njemu. Kuda? — drekne ćaća pa za mašice, za kamdžiju, za ...
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
Šćućureni u sjenci, puni čudne treme, dječaci očekuju kad će da grune garav top, ali sve je uokolo tiho, nad Gajem se smješka zlatno ljeto, a pucanj nikako da se čuje.
Zaklećemo se na grobu hajduka Jovančeta. Svi se dječaci naprečac uozbiljiše. Sjenka davnog hajduka prominu sjenovitim Gajem. Bljesnu njegovo srebrom okovano oružje. Nešto zaškripa duboko u šumi.
VII „Stara garda“ Jovančetove družine sjedila je na okupu u hladovini pod samim Prokinim gajem. Stigla je čak i Lunja, iako se Stric i ovoga puta bunio: — Šta ona ima da se miješa u vojne stvari?
Upao je tako i u jedan ljeskar vezan s Prokinim gajem i — tup! — naletio na samog Nikoletinu Bursaća. — Ehej, ti ne gledaš kud trčiš! — viknu momčina.
Dječak je upravo bio krenuo prema Lisini, kad ga na drumu pod Prokinim gajem presrete Lazar Mačak uplašen i zadihan. — Ne idi dalje, evo vojske! — Kakve vojske? — trže se Jovanče.
— Bježite, eto ustaša! Idu od raskršća! Ustaše opaziše bjegunce kad su uprav pretrčavali jednu uzvišicu pod Gajem i povikaše: — Stoj, stoj! Eno ih!
— Pazi ga, spušta se! — promuca Đoko Potrk. S fijukom i urlanjem, avion progrmi nad samim Gajem i sunu nekud u pravcu škole.
— Družina, trkom u pećinu! — komandova Jovanče. Tek što se posljednji dječak uvukao u pećinski hodnik nad Gajem se začu zloslutan fijuk puštene bombe.
— Kako bi bilo da se poslije podne svi iskupimo kod našeg starog logora i da se oprostimo s Prokinim gajem. — Hoćemo, hoćemo! — zovnućemo i Lazar Mačka i Lunju. — I poljara Lijana — dodade Jovanče. — On je naš stari saveznik.