Simović, Ljubomir - NAJLEPŠE PESME
Sve iznad njih se zapalilo! Gledamo taj plamen visoko iznad goleti, gledamo taj plamen, - u njemu još ničega nema! Ni onaj ko nas vodi ne zna hoće li odozgo da nam sine zora, ili
Danojlić, Milovan - KAKO SPAVAJU TRAMVAJI I DRUGE PESME
Ovu pustoš, i dah mraza, dah goleti, Ako želi da opstane, čovek mora zavoleti!.... ŽALOPOJKA PRED PRAZNIM TRONOM Kad mi samo padne na um, ja
” „Teško je, al i lepo bilo voleti, I slatko u srcu nositi plam! Sad ostajem pusta, ko na goleti Vetrovnoj drvo! Oh, znam, sve znam: Ko se osveti, taj se posveti, Al svetac je čovek mnogo sâm!
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Sunce se nagnulo; sene se maslinovih drveta produžiše, zrake su sunčeve svetlije i bleđe, dok goleti odsevaju u žaru. Vlažan lahor sa svih strana pronosi oštri miris kadulje, vresa i zimorada.
gole krševe gdje se orlovi tiće, ali oni ne idu tamo da hodočaste ni na kakvu slavu, već da zaklone glavu među one goleti. Kad odmakoše od granice, porodica, umorna od puta i uzbuđenja, sustade; ustavi se da otpočine.
Gleda puste njive, obrađena polja, i sjeća se truda i znoja dok ga je obradio; i gleda pred sobom ogladnjelu stoku što na goleti skapava — nema čega da , se maši.. .i smrče mu se u duši.
Prvo što zapazi sunce je, što neprimjetljivo, postupice osvaja komad po komad goleti zapadne strane. Ono se rano rodilo tamo otkuda je ona došla, na visima Crne Gore, ali do dolje još nije doprlo, iako je
Pa i sada s milinjem posmatra oko sebe i osluškuje šum zatresenih grana i udare vjetra što se niz goleti ore, a negdje se daleko, gonjeni nevidljivom silom, ozivaju poslednjim tugaljivjpl vapajem. Utruđeni, popeše se na brdo.
A kako ga s vida gubi, sve joj je tješnje u duši, dok ga najposlije zakloniše gradske goleti. A grad dolazi prostraniji: iznad njega zijevaju mrke špilje i duboke strane, isprekrštane potočinama.. .
I nad tom skladnom pitominom dižu se visoke goleti, krcate potočina, špilja i gudura, čiji se vrsi ljube s natuštenim nebom olovaste boje, koje je boje i zemlja gdje se
Ubrzo, more i zemlja izjednačiše se u olovastoj sivoj boji, jednakoj kao što je stijenje prekomorskih goleti. Marka još nema, a nevjera očiglece prijeti; naslućeni hladni zapadnjak najednom jako duhne, more se naježi i jače
naziru se Blizanci, jednake veličine, jedan do drugoga, sa uokolo sijaset škrapa, — suri, goli, na udarcu vjetra, čije goleti za oluje topi more.
Petković, Novica - SLOVENSKE PČELE U GRAČANICI
primer, one čudesne prerođajne „provalije sna“ – uz to i „od beskraja obnažene“ – koje se mogu „pošumiti“, kao da su goleti, „užasnim zbiljama“ u kojima se živi: Oči će ti zauvek ostati zaražene Užasnim zbiljama koje si negde živeo, I kojima
Jakšić, Đura - JELISAVETA
tu ne stiže noć, nu osvijetli je oganj iz pušakah, te ni pokaza mnogu neosvećenu krv što je po goleti kamenoj nacijedi ruka pogane nekrsti. KNEZ ĐURĐE: A Đuraško? JELISAVETA (za sebe): Da nije ranjen? Da nije pao?
Ćipiko, Ivo - Pauci
a što drugo?.... — Nemoj tako, bolan, Ždrale! Ne vidiš uokolo goleti i krš, a gledaj ogradu! Što nije uokolo ovako? Ko je ovaj podmladak čuvao i odgojio?
U odgojku, u prošarici, igra sunce i odbljeskuje se u pretežitoj bakarastoj boji, i odvaja se od puste okolne goleti. I nigda dosad ćutljiva planina ne osjeti toliki žagor, kikot i veselja napitih seljaka; vična bijaše tek šaporenju
Iščezavaše tako sjaj, da ga zamijeni siva svjetlost onakove boje k'o sure okolišne goleti. Ivo se trže, ispred očiju mu proletaju meke sjenke što se pučino časom stizahu i nadođe na nj sjeta, kao nekaka bona
vladaše bljedikava svjetlost, u kojoj iščezavaše vedrina neba; U tom bljedilu jedva se nazrijevahu konture prekomorskih goleti, a pučina podrhtavaše u sjaju i bojama duge.
sparine, od velike vrućine nebo ne bijaše plavo, već prevučeno bjelinom kroz koju je sunce još žešće upicalo. Goleti i suro kamenje, što se je od podneva nadvisilo nad selom, žestoko otsijevaše u suncu i od sebe k'o da puštaše bijelu
tankog oblaka i sunca lebdijaše nebesni znak u raskošnome sjaju, i pružaše se sve do modrih, ispranih prekomorskih goleti. Ivo časkom zastade. Silna čežnja i tuga javljaše mu se iz duše.
Očima je pratio sjenke što se gonjahu po pučini i krunu svijetlih oblaka, koji su se ovili oko krajeva prekomorskih goleti, kao da upravo odonud lolaze.
Najposlije dođe na pretres dioba općinskih goleti. Načelnik sjedećke protumači o čem se radi i zaključi otprilike: „Ja s moje strane nijesam za diobu s razlogom što bi
raščešljanih oblaka sjaje se i lagano plove prama sjeveru, u susret jednome olovastome, što tek u zametku proviruje iza goleti na južnoj strani.