Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
lice nagrdile, bijelo mu lice našarale, iza krasta lice pocrnjeno, pocrnjelo i odrpavilo; kunem ti se, kako tamo kažu, grdnijega u hiljadi nema od Maksima, sina Ivanova.
je riječ ostavio kod njegova nova prijatelja: da odvede hiljadu junaka, da ljepšega od Maksima nema; jutros, brate, nema grdnijega!
ni poznalo nije; no sam duždu riječ ostavio: da dovedem hiljadu svatova, da ljepšega od Maksima nema; jutros, ljubo, nema grdnijega! Ja se bojim kavge preko mora, kad Maksima sagledaju moga“.
konaka, a vodimo mila sina moga, sina moga hitra đuvegliju, al’ su njega kraste nagrdile, i sina mi muka oborila, grdnijega u svatove nema; a ja, braćo, jesam govorio na prosidbi, kad snahu isprosih: što dovedem kićenijeh svata, i u Mletku
svata, i u Mletku što bude Latina, da ljepšega neće bit junaka od Maksima, od sina mojega; jutros, braćo, nema grdnijega!