Radičević, Branko - PESME
beše u nekome, Ponajviše u Arslanovome, Baš u njemu na gomile blago — Ali gde je Arslanovo drago, Gde mu sunce, gde Hajkuna bela, Blago stoji — kud se ona dela?
O Hajkuna, ruža tek razvita, Pa u kitu sa ljiljanom svita, Tako ti je rumena i bela, Ko je vide, srce mu ponela. Ama slabo očij
Al' kad Arslan na ograšju pade, Tad se Talu i zgodica dade: „O Hajkuna“, reče, „sad si moja.“ Dirnu konja, uteče iz boja Pravo Hajci, — vesela mu majka!
Tale misli e mu se podade, Te joj bele ruke popustio, Jao Tale, baš te Bog ubio. Tek Hajkuna što to osetila, Pa od pasa noža povadila, Udri Tala u srdašce živo — Al' mu mlada ne učini krivo, Što tražio, ono
Brzo Hajka mimo prve hiti: „Tamo“, veli, „tamo mora biti.“ Gde gomile stoje ponajveće Tamo jadna Hajkuna se šeće, Malo bilo, za dugo ne bilo, Srce Hajku nije prevarilo, Tamo ona nađe sunce svoje, Tamo leži njezin
Hajka, prihvati ga, Iz mrtaca malo iznosi ga, Polaže ga na zelenu travu, Belu ruku meće mu pod glavu, I gleda ga Hajkuna sirota, Ne bi l' našla traga od života, Ogleda ga sa svakoje strane, Ali samo grdne vidi rane: „Mrtav, mrtav — oh
Ivić, Pavle (sa grupom autora) - Kratka istorija srpske književnosti
Pred njom ne može da odoli. Kada se pojavi "Hajkuna đevojka", on prestaje a se pravi mrtav, zaboravlja jedinu mogućnost svoga izbavljenja - da "mrtav", iznesen iz tamnice,
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
po pravilu prijatno zvuče: Nedeljko (prota), Mara ili Janja (krčmarica), Ružica (crkva ili žena), Pavle, Jovan, Zlatija, Hajkuna, Jelica, Anđelija.
“ U riječi pali pod Udbinju ispod kule Mustaj-bega Ličkog; gleda četu malo i veliko, i Hajkuna sa bijele kule, mila sestra Mustaj-bega Ličkog.
Ja sam sestra Mustaj-bega Ličkog“. Progovara Janković Stojane: „O Hajkuna, da te bog ubije! Ja sam glavom Janković Stojane, ja sam s tebe dopao tavnice; pjana su me Turci prevarili te svezali
Progovori Janković Stojane: „A ne luduj, Hajkuna đevojko! Boga mi se ne bih poturčio, da mi dadu Liku i Udbinju. Ja imadem u Kotarim’ blaga više, bogme, nego u
Govori joj Mustaj-beže Lički: „Sestro moja, Hajkuna đevojko, nije l’ bog dô muka odminula?“ „Jeste, brate, milom bogu vala!
Tada reče Janković Stojane: „O Hajkuna, lijepa đevojko, baš se mene zadrijema teško, već odjaši od konja đogata, hoću malo sanak boraviti“.
Kada viđe Janković Stojane, on govori Turkinji đevojci: „Neću, bogme, Hajkuna đevojko, žao su mi Turci učinili, u travi me pjana pritisnuli, sad se hoću darivat sa šurom; već ti jaši vranca od
Ličkog, sveza njemu ruke naopako, i doćera njega do đevojke, pa poteže sablju okovanu, i đevojci bješe govorio: „O Hajkuna, sestro Mujagina, mi ovako šure darujemo!
raspuči divan-kabanicu (zasjaše se toke na prsima), uze bacat kamena s ramena, te Turetu dalek’ odbacio; no govori Hajkuna đevojka: „Zlo vi bilo, Turci Lijevnjani! Ovo nije bosanska delija, već je ovo Daničiću Vide!
lepši cvijet procvatio nego što je ovijeh godina nasred ravna polja Nevesinja, u dvorima bega Lubovića procvatila Hajkuna đevojka, mila seja bega Ljubovića.
Tad brat seji stade besjediti: „O Hajkuna, mila sejo moja, tebe majka kako je rodila, odmah te je drugom nam’jenila; sad te prose mnogi prosioci, osim sviju ovi
“ Đever snaši tiho odgovara: „Snaho moja, Hajkuna đevojko, obazri se zdesna nalijevo, pa pogledaj onog ihtijara štono sjedi, kao efendija, u crvenom stiskom