Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Nisam više ni imao druga osim boga i sebe jednoga, a nijet sam bio učinio da se spustim do pod tvoju kulu, da izmamim Hajkunu đevojku, da odvedem sebe u Kotare, pa mi ne bi od boga suđeno: prokleto me piće prevarilo“.
Tad povika Mustaj-beže Lički: „Braćo Moja, tridest Udbinjana, uteče mi Janković Stojane i odvede Hajkunu đevojku, već na noge, ako boga znate!
veli Bećiraginica: „A boga mi, nij’ umro Rade, nij’ umro, već se ućutio; sakupite kolo đevojaka i pred njima lijepu Hajkunu, hoće li se nasmijati na nju“.
Sakupiše kolo đevojaka i pred njima lijepu Hajkunu; na Rada je kolo navodila, preko Rada nogama igrala. A kakva je, da je bog ubije!
“ Pa uvati Hajkunu đevojku: „O Hajkuna, srce iz njedara, daj mi nađi od tavnice ključe, da ispustim dvadeset sužanja“. Nađe Hajka od tavnice
Kona nemam — da s njima potkivam“. Otvori mu sanduk od dukata, on na društvo dukate dijeli; pa uvati Hajkunu đevojku, odvede je u zemlju Srbiju, dovede je u bijelu crkvu, od Hajkune gradi Anđeliju, pa je uze za vjernu ljubovcu.