Dučić, Jovan - PESME
Prah sunčani trepti nad ispranim peskom, I srebrni galeb ponekad se vidi, Svetluca nad vodom. I mirišu hridi Mirisom od riba i modrijem vreskom. Sve je tako tiho.
Mir. Zadnji je talas došao do hridi, Zapljusnuo setno i umro kraj žala. Noć miriše tužno čempresovom smolom. Nebo pepeljasto.
žene dobro vidi U očima našim, kroz sivu dubinu, Sve tragove kojim neprijatelj minu, I njegov sen kao tamni sen na hridi.
Matavulj, Simo - USKOK
— I u Cuce! — doda Anđe smijući se. Izvan Boke, pučina bješe silno uzrujana, te se vodeni bregovi lomljahu o hridi Oštroga Rta, na ušću. Onamo zacijelo ne bješe brodu pristupišta!
Pandurović, Sima - PESME
Tu ne sija sunce nit’ se leje šire, Tu talasi nemi troše čvrste hridi. Stari se dani sa nama ne mire, I agonija prošlosti se vidi. PADA CVEĆE Usplahireno cveće vetar niše... Proleće.
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
Prah sunčani trepti nad ispranim peskom, I srebrni galeb ponekad se vidi, Svetluca nad vodom. I mirišu hridi Mirisom od riba i modrijem vreskom. Sve je tako tiho...
A. Šantić CXX VEČE NA ŠKOLjU Pučina plava Spava, Prohladni pada mrak. Vrh hridi crne Trne Zadnji rumeni zrak. I jeca zvono Bono, Po kršu dršće zvuk; S uzdahom tuge Duge Ubogi moli puk.
Al' tamo, Samo Ćuti raspeti Bog. I san sve bliže Stiže, Prohladni pada mrak. Vrh hridi crne Trne Zadnji rumeni zrak. A. Šantić CXXI SIJAČI Jutro. Bik riče. Iz široke nozdre Para mu bije. Odjekuju strane.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Ali onda se pojavi tačkica svijetla: trapamo, basamo, za njom, ne mareći što obijamo stopala i što udaramo čelom, o hridi; zaneseno, mjesečarski srljamo za njom. I, najzad, goli i praznoruki izbijamo na sunčanu čistinu u prisoju.
Pupin, Mihajlo - Sa pašnjaka do naučenjaka
dve velike grupe mladića kako naleću jedan na drugog kao što se talasi, koji dolaze sa mora, i oni koji se odbijaju od hridi, penju na njihova leđa. Brucoši su čuvali jedan štap od žestokih napada studenata druge godine.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
na školju, usred mora, u jednoj potleušici do razvalina staroga fratarskoga manastira, otkle se moglo do morskih hridi kamenom hititi.
A poslije, kad sunce jače upali i golo čobanče tako prožiže da mu kožu na leđima peče, zaklonili bi se među hridi, uživajući u blagome hladu na vlažnome žalu,uspruženi nogama u more, a mokre glave im se tiču.
Ona se čini nevješta i mirno čeka. A more jače u hridi udara, i iz otvorenoga prodora dolazi šum i razlijega se golim kršem; po pučini valovi, stižući se, bijele se, pa kad
i iz otvorenoga prodora dolazi šum i razlijega se golim kršem; po pučini valovi, stižući se, bijele se, pa kad udare u hridi od rata, pršteći pjenuše se, dok oni u uvalici odmjereno koturaju se prama kraju i, vraćajući se, sa sobom u more nose
jureći, ne zahvati noge ispružene prama moru; dugo bi gledala kakose valovi natiskuju, i, pjenušajući se, udaraju o hridi, i u pusti prostor, uz kriku galebova, puštaju tugaljive glasove.
Od koljena do koljena prenose se priče o slomljenim brodovima o ove sure hridi: ovdje more napada svoje žrtve da ih uništi, proždre; a u odmacima, i za najbolje tišine, iznenada val pljusne o hridi,
hridi: ovdje more napada svoje žrtve da ih uništi, proždre; a u odmacima, i za najbolje tišine, iznenada val pljusne o hridi, i morska ptica, iz tmice što se po gudurama od sunca krije, u dubokoj noći javi se, kao da nariče...
se zidove za oluje valovi, pjenušeći se, razbijaju; vjetar svija mrke samce čemprese i kriče galebovi, — a sada oko hridi tugaljivo valići kroče. Sveti kip mladići položiše na otar, a dok ga smjestiše, navali čeljad da mu noge cjeliva.
Svježi maestral domalo sasu okolišem, zažamori živo i poče da plačka sure hridi... Danguba, prokunjavši, dohvati trstiku, nadije i zavitla u sunce. Olovo tek što pljusne, naglo tone u dubinu.
dokle gođ oko topire ni brda, ni ptice, niti se čuje ljudskoga ni živoga glasa — samo njegova mirna prilika stoji na hridi pred nemirnim, razbuđenim morem što se nadimlje, odbljeskuje i krkoči oko ispranih škrapa, kao da u sebi nosi sijaset
A on se nada nj nadnio, kao da razumije vječiti šum i kao da je oduvijeke tu, na toj hridi. I ne misli već ni na selo ni na sebe.
Ćipiko, Ivo - Pauci
Na osamljenoj hridi sjedio je i danas Ivo i gledao u valove mlake južine. Obrnuvši se k'o po nekoj tajnoj dojavi, ugleda djevojku, diže
U zatonu zastade, jer ugleda Mrsu na pošljednjoj hridi u moru, gdje lovi „na trščicu”. Promisli se i pođe k njemu. Pomnjivo preskače s hridi na hrid, dok dođe do pošljednje što
Promisli se i pođe k njemu. Pomnjivo preskače s hridi na hrid, dok dođe do pošljednje što zadire najdalje u more. — Jeste li što ulovili?
— Hoću, što pitate? — Ča date! Govore da ste dobar za siromaha. — A vi ste se na me ljutili toliko puta! Preko hridi dođoše na žalo, do starčeve špilje. Na žalu suše se stare, iskrpljene mreže, a čamac do polovice nasukao se u pijesak.
Pa pogleda po moru po kojemu se povlači rani suton. — Promiće vrime! — reče. Gledajte kako se oko hridi navijaju galebovi. Ivo pogleda pravce tamo. — Nimate nikoga od svoga? — Nikoga. — A da se razbolite?
Sjede na ledini; prama njima kao nevino dijete leži more; žamori i krkoće oko hridi i škrapa. U njegovu dušu useli se odjednom pokoj, a mlaz ljubavi i slasti struji mu mladićkim životom.
Petrović, Rastko - PESME
Ja znam neba cepana od munja, i znam vodenih truba I sudare i matice; znam za večernje hridi, Pijanu i ushićenu zoru ko narod čitav goluba, I videh katkad ono što čovek mišljaše da vidi.
Šantić, Aleksa - PESME
1904. VODENICA Staro mjesto moje! Pod sjenkama grana Radobolja mrmlja, vere se i prska; Mrke hridi streme visoko sa strana Pune gustih zova, smokava i trska. Sve je isto, staro...
S mora nepregledna Tiho vjetar dođe, i pramenje meko Mrsi joj. Sve ćuti. Samo s hridi one Gladan čagalj viče. I mjesec daleko, Kô tepsija zlatna, za pučinu tone. 1918.
Znaš gdje laka srna pase, Voda pada s hridi gole, Kako bršljan obvija se Oko breze i topole? Tako ona, vita, lomka, Obvi ruke obadvije Oko pasa smjela momka
1903. VEČE NA ŠKOLjU Pučina plava Spava, Prohladni pada mrak. Vrh hridi crne Trne Zadnji rumeni zrak. I jeca zvono Bono, Po kršu dršće zvuk; S uzdahom tuge Duge Ubogi moli puk.
Al' tamo, Samo Ćuti raspeti Bog. I san sve bliže Stiže, Prohladni pada mrak, Vrh hridi crne Trne Zadnji rumeni zrak. 1904.
Sve grane, putanje i međe Pjevale su pjesmu. Mirisô je zdravi Vrijesak, i hridi sve sive i smeđe. Ja sam gledô: tiho, kô san jedan plavi, Nasmijana, topla, i kô ljiljan mio, Okupana rosom, ona mi
U radovanju stremi gora strma, I vode njene, grmjelice pune, Probijaju se iz hridi i grma. Sve kliče. Uz to kô da rosne krune Klasova zlatnih dodiruju neđe Polako harfe nevidljive strune.