Crnjanski, Miloš - Seobe 2
Isakovič je gledao, za njom, sve dok se nije, u sumračju kapije, u lazaretu, pretvorila u senku. Niko, u Isakovičevoj zaostavštini i papirima, nije našao, pomenutu, tu ženu.
A rekla je, da ako rodi muško, da će mu nadenuti ime Pavle. Tako mu je i Petar rekao, pri rastanku. I zaista, u Isakovičevoj priči, to je bilo tačno.
su, iz tog ukrepljenog mesta, izlazili, morali su da projašu kraj drvenog mosta, otkud je jedan puteljak vodio prema Isakovičevoj kući.
Crnjanski, Miloš - Seobe 1
Nastupila je tada duboka potištenost. Ono što je ostalo kod kuće, poče, u sećanju njihovom, kao i u duši Isakovičevoj, da se razliva i da nestaje kao dim.
Kao i u duši Isakovičevoj, i u njihovim dušama nastade praznina. Kuće i kućišta zaboraviše, na ženu i decu više nisu mislili, a svoju muku i znoj
Petković, Novica - Dva srpska romana (studije o Seobama i Nečistoj krvi)
U isti je mah ono što oko percipira prelomljeno u duši Isakovičevoj: sintaksički segmentovan i detaljisan opis prostorne praznine kroz koju pogled prolazi zapravo konstituiše unutarnje
Razume se da u uzrokovanju preplitanja uzima učešća i jedan drugi činilac: u svesti Isakovičevoj još je svež utisak od „leleka i dreke” kojima je „umakao”, još odjekuju u njegovome uhu.