Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
Krasni su to gosti — u daleko ih nije. Tu vam je učitelj Ivo iz Skupljena; pa onaj drugi Ivo, učitelj iz Jalovika; pa Stanoje, učitelj iz Muratovca; pa pop Jerotije, onaj vrljoki iz
Krasni su to gosti — u daleko ih nije. Tu vam je učitelj Ivo iz Skupljena; pa onaj drugi Ivo, učitelj iz Jalovika; pa Stanoje, učitelj iz Muratovca; pa pop Jerotije, onaj vrljoki iz Miokusa, što rže za ženskinjem
Hajd u zdravlje kapetanovo... Nazdravide, pop-Pero! — ponudiše pop-Peru da očita zdravicu. — Neka nazdravi učitelj Ivo — veli pop. — De ti, Ivo! Ti umeš bolje. — Jok, jok — nećka se Ivo — ti, pope, bolje umeš. Na tebe je red.
Nazdravide, pop-Pero! — ponudiše pop-Peru da očita zdravicu. — Neka nazdravi učitelj Ivo — veli pop. — De ti, Ivo! Ti umeš bolje. — Jok, jok — nećka se Ivo — ti, pope, bolje umeš. Na tebe je red. Svi graknuše: — Pop Pera!...
— Neka nazdravi učitelj Ivo — veli pop. — De ti, Ivo! Ti umeš bolje. — Jok, jok — nećka se Ivo — ti, pope, bolje umeš. Na tebe je red. Svi graknuše: — Pop Pera!... Pop Pera!... Dela, pope!...
Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
Svi me dobro znate!... S vama sam rastao i odrastao!... Svi vi dobro znate i moju decu!... Znaš ih najbolje ti, Ivo, stari kardo moj!... Ta u tvojoj su kući odrasla!... Sve selo zna da su to dobri radini!...
A on posta domaćinski sladak: svaki pokret pratio je osmejkom punim milošte. — Pa, šta mi radiš, Ivo? - Hvala bogu, aga. — Kako su na domu? — Bogu hvala. — Šta mi Lazo radi? — Dobro je.
Ja još imam dece, ali mi on baš na srcu leži!... Nekako mi je odvojio... ume zapovediti... sve!... — Pa, vidi se, Ivo, brate, vidi se!...
— Nemam nikakvog. Sjedi. Željan sam, bolan, lijepe rječi s ljudma... Sjedi!... Ivan sede. — Vjere ti, Ivo, reci mi ko je, onako, među vama bio najviše meni protivan? — poče Turčin i upilji u Ivana. — Pa, vala gotovo svi!
— Pa, dela, Ivo, brate, razgovori se s ljudma. Kaži im da ja nisam tako rđav čovjek kao što su mislili. — Ne brini!...
— Ja bih se volio razumrijeti ovdje s vama!... — Zbogom, dragi aga! Kruška mu pruži ruku: — Zbogom, Ivo, brate!... Ali ne zaboravi da se sa Sevićem razgovoriš! — Kako da zaboravim!... Još danas idem!...
Pošao od kuće, pa se uvratio. Lice mu se smeškalo, jer je video Ivana kad se od Kruške vraćao. — Pomoz̓ bog, Ivo! U ovom trenutku Ivan se zaradova. On skoči sa stolice: — Bog ti pomogao! — Ja se malo svratih da vidim šta radiš...
A to je sve Kruška!... Onaj Kruška što ga grde naš pop i kmet — ludi što su omatorili pa izlapili!... Nego, Ivo, brate, njih ne smemo slušati. Oni će nas odvući u propast!...
— Neka, Lazo, nemoj ići. Tu ti je sad i otac, pa da razgovaramo. Lazar obori bajagi glavu. — Evo šta, Ivo. Baš sad razgovaram s njime i pitam ga bi li se ženio. — Pa šta veli? — pita Ivan.
— Ali sad! — Posle može biti dockan! — Sad!... Hajdmo iz ovijeh stopa!... Hoćeš I ti, Lazo? — Hoću! — A ti, Ivo? Turčin je tako milo pogledao Ivana da se ovome ne može na šo, nego reče: — Hoću!... I krenuše se svi hanu.
— Dobro, aga. — Hajde, Marinko, popij štogod! — reče Ivan. — Nisi ništa ni pio ni jeo od jutra. — Hoću, Ivo, hoću!... Baš sam gladan. I uđe u kuću. Pošto je malo pio rakije i doručkovao, on se pozdravi sa kućanima...
Sremac, Stevan - POP ĆIRA I POP SPIRA
Pitam jedno dete: Šta ćeš ti biti, Pero, kad velik porasteš? On kaže »Ja ću zvonar biti«. — A ti Ivo? »I ja«, kaže on. — A ti, Živo? »Ja ću prvi tas da nosim« — A ti, Niko? »Ja ću crkvenjak«. A ti?
— A, nije... nego baš njegove; baš isti on, isti otac! — veli Jula, i stade ljubiti te crte očeve... — doći će, Ivo, gospodin popa opet. Je l’ te da ćete doći? — Jeste, doći ćemo! — prošaputa putnik. — A sad zbogom!
Cvijić, Jovan - PSIHIČKE OSOBINE JUŽNIH SLOVENA
Ivan Knežević, knez Ivo od Semberije, donoseći otkup za zarobljene žene i decu, kad je ugledao srpsko roblje, „triput pada pa on obamire...
Matavulj, Simo - USKOK
— Imaju dva kaluđera, đakon, sedam-osam đaka i momci. — A nema pisara? — Glavni je pisar đakon Ivo, a kad ustreba pišu i kaluđeri.
Sjeđahu: vladika Petar, đakon Ivo, arhimandrit Janićije i kaluđer Josif. Do ovoga, na struci prostrtoj na podu, sjeđaše podvitijeh nogu mlad guslar, s
Izraz mu bješe sjetan, gotovo žalostan. Đakon — „Milobruković Ivo“, kako ga najobičnije zvahu Crnogorci — žilav čovjek od četrdeset i njekoliko godina, obrijane brade, crnijeh, tankih
Mlađi su ga rado slušali i hvatali u laži. Ivo bješe rodom iz okoline primorskog manastira Stanjevića, koji je u ono vrijeme bio u crnogorskoj granici i gde su
primorskog manastira Stanjevića, koji je u ono vrijeme bio u crnogorskoj granici i gde su vladike rado provodile zimu. Ivo bješe oženjen, ali ostavši mlad udovac, kao „mirski“ đakon, priljubi se vladici.
Vladika ga je nagovarao da se zakaluđeri, te da ostane s njim dovijeka, ali Ivo nije volio nositi mantije. Kad se poslije propasti Mletačke republike, za vrijeme bezvlašća, vladika poče spremati da
I tako Ivo uz vladiku bi cijelog rata na Primorju, služeći ga usrdno, a i stavljajući „glavu u torbu“, kao vojnik, bez čega ne bi
Vladika se malo zamisli, pa ga pogleda zadovoljno: — Vidiš, to je pametno! To si se dobro sjetio, moj vrijedni Ivo!... Nego, poznaje li to dijete mnogo glavara?
Oni počeše dokazivati da se nijesu kinjili, a đakon Ivo nadvika ih: A što ih žališ, gospodaru, kao da su lacmani, a ne mrki vukovi, koji malo haju i za vrijeme i za daljinu!
— A pogodi li moj san? — pita ga Ivo. Knez ćeklićki, velik šaljivac, pošto ču san, reče: — E jest ovaj naš Milobruković i njeko gatalo!
Po večeri obični posjed u mađupnici bio je življi i veseliji nego obično. Iguman Đorđe i đakon Ivo nadmetahu se u šalama, serdar Plamenac pričaše o svome putovanju u Rusiju i u Pariz, vojvoda Bošković zapodjenu
Svi se smijahu četi žena natovarenijeh starinskim oružjem. Janko, sjetan, obori glavu i priznade da Ivo pravo ima.
Skerlić, Jovan - ISTORIJA NOVE SRPSKE KNJIŽEVNOSTI
PETROVIĆ 360 DANICA MARKOVIĆ 361 VELIMIR RAJIĆ 362 SIMA PANDUROVIĆ 363 2) PRIPOVEDAČI 364 BORISAV STANKOVIĆ 365 IVO ĆIPIKO 367 PETAR KOČIĆ 369 MILUTIN USKOKOVIĆ 371 RADOVAN PEROVIĆ NEVESINjSKI 372 VELjKO M.
Isto tako u današnjoj srpskoj književnosti ima pisaca katolika, kao Marko Car i Ivo Ćipiko. Posle katolika, u srpsku književnost ulaze i nacionalno osvešteni muslimanski Srbi iz Bosne i Hercegovine.
Majke Jugovića (1907, [1911]) i Lazarevo vaskrsenje (1913) jesu književni izraz novoga nacionalnoga idealizma i poleta. Ivo Vojnović je danas prvi dramatičar i kod Srba i Hrvata, ali nedovoljno istorijsko osećanje, preteran simbolizam, katkada
To je možda najjači pripovedački talenat koji je ikada bio u srpskoj književnosti. IVO ĆIPIKO Rođen 1869. u Kaštel-Novome kod Trogira u Dalmaciji,* Ivo Ćipiko produžuje onaj niz pripovedača koji je
IVO ĆIPIKO Rođen 1869. u Kaštel-Novome kod Trogira u Dalmaciji,* Ivo Ćipiko produžuje onaj niz pripovedača koji je Dalmacija dala srpskoj književnosti.
Od suvremenih srpskih pesnika i pripovedača vrlo malo ih je koji se bave dramom. Borisav Stanković, u Koštani, i Ivo Ćipiko, u dramskoj slici Na granici, više su pripovedači a vrlo malo dramatičari.
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
Maršira, cupka, skakuće živo, kad preda nj — Andrić Ivo! Eh to je muka i maler pravi, jure ga pisci u snu, na javi!
Milošević-Đorđević, Nada - LIRSKE NARODNE PESME
“ Majka Ivu konja osedlala, U tome se Ivo naresio, Pa otide na vodu studenu, Kad na vodu ne nahodi Maru. Povrati se dvoru neveselo, Te otide u Marinu bašču,
Povrati se dvoru neveselo, Te otide u Marinu bašču, Mlada Mare u bašči zaspala. Gleda Ivo, misli kako li će: Ali će je od sna probuditi, Ali će joj lice poljubiti.
roda ne imam nikoga; A da rečem, da mi je od Boga, Toga dara nijesam dostojna; A da rečem, da mi je od Iva, Moj je Ivo od mene daleko, Da je bio, bi me probudio Ili barem jednom poljubio.“ 151.
Ranković, Svetolik P. - PRIPOVETKE
— Deder, očiju ti! — Pa et', 'nako, kad no beše kod nas kapetan Ivo, znate već svi: rđa k'o rđa, ama i mi poteglismo veliki zor pod njim.
Svi pogledaše u sud po kome plivahu crvene mrlje. Iz nečijih grudi ote se vrisak... — Ivo, jesi li ti? — Otkud ovde? — Šta je to s tobom?
Danojlić, Milovan - KAKO SPAVAJU TRAMVAJI I DRUGE PESME
” Od radosti, deda se na zemlju skljoka: „Stiže od Semberije moj knez Ivo! Moj divni kum, Đorđević Đoka, Kumašine, da si mi zdravo i živo!
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
“ Zatijem priđe k vratima što bjehu u duvaru, te hrbatom od srednjega prsta zakuca na njima. „Ivo!“ zovnu starac. „Čujem Gospodaru!“ ozva se krupni neki glas iz obližnje sobe.
To je Ivo, đakon vladičin. Pristupi te cjeliva starca u ruku, nazvavši mu dobro jutro. Zatijem svečano reče: „Na dobro ti
“ primjeti starac nasmijavši se. „Šćah da rečem studeno je; eto su ti, Gospodaru, ruke studene kao mraz“, reče Ivo, potapšavši ljubazno svojom rukom po stremenu ruke Vladičine, pa cjeliva je usrdno.
Đakoni Ivo i Aleksije stadoše pred vratima dvorane, da redom propuštaju glavare. Iza njih navrstaše se perjanici. Svi ostali pomije
“ odvrati Vladika. „Sjedajte!“ „Vi gospodo iz gnjezda gospodskoga, iz pitomijeh Njeguša, napredujte!“ reče đakon Ivo, kome je uvijek milo bilo kititi. Tri Petrovića: Savo Markov, Stanko i Joko Stjepovi, uđoše.
„Ajte ne zasmijavajte me, no ulazite!“ reče đakon Ivo, tobož oštro. Zatijem omjeri pogledom onu četvoricu što preostaše; stade kašljucati, kao što čovjek čini kad se nečem
Ali Jovan Vicković, Ćeklićki knez, šalčina viši no đakon, uđe govoreći: „Mogu ja, Ivo, i bez tvoje pjesme!“ „Možeš Ćekliću Mlečiću! Ama jeste Mlečići, božija vi vjera! I domišljati ste kao oni!
„Pa recite da ja nijesam prorok!“ reče Ivo mlađima, metnuvši prst na čelo. Doduše umio je pogađati najmanje želje gospodareve.
“ Zatijem — pogledavši značajno Gospodara — stade Ivo nagoniti, sad ovoga sad onoga, začinjajući nuđenje svakojakim dosjetkama. „Je li serdar Pejo zdrav?
Kad mu svjetlost do nogu doprije i oči mu zabliješti, Vladika se trže iz svojijeh misli. „Sjedi Ivo! Sjedi na besjedi!“ reče Vladika osmjehnuvši se.
„Sjedi Ivo! Sjedi na besjedi!“ reče Vladika osmjehnuvši se. Ivo sjede govoreći: „Zaludu ću sjesti i besjediti, Gospodaru, kad te razveseliti ne mogu.
Prostota se boji samo onoga što glibavim zemnim očima gledi, a duševne su joj slijepe. Zar ti, Ivo, ne vidiš da zli duh toči moj narod, kao što crv lješinu toči? Zar ne vidiš da sam već malaksao boreći se protiv njega...
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
KNjIŽEVNOSTI Antologija SRPSKE KNjIŽEVNOSTI Ivo Ćipiko PRIPOVETKE „Antologija srpske književnosti“ je projekat digitalizacije klasičnih dela
Originalno izdanje dela nalazi se na Veb sajtu www.ask.rs. 2010. Antologija SRPSKE KNjIŽEVNOSTI Ivo Ćipiko PRIPOVETKE NA POVRATKU S RADA 2 BRAĆA 21 CVIJETA 32 ANTICA 53 STARI SVETI SPIRIDON 77 DANGUBA 84 U STRASNU
POVRATKU S RADA 2 BRAĆA 21 CVIJETA 32 ANTICA 53 STARI SVETI SPIRIDON 77 DANGUBA 84 U STRASNU NEDJELjU 93 PRELjUB 99 IVO POLIĆ 121 NOVI HRAM 131 DOMAĆIN 137 PRIPOVETKE NA POVRATKU S RADA Hvatao se prvi mrak kada je parobrod pristao uz
” I pobožni puk, ujednačeno, punim glasom odgovara: — Tebe molimo, usliši nas! IVO POLIĆ Ivo Polić vraćao se u Srbiju s punom dušom utisaka iz carigradskih lepota.
” I pobožni puk, ujednačeno, punim glasom odgovara: — Tebe molimo, usliši nas! IVO POLIĆ Ivo Polić vraćao se u Srbiju s punom dušom utisaka iz carigradskih lepota.
Zapanjen nečim novim i velikim, zastao je. Koje iznenađenje! U pljusku prozirne, meke, podjednako podenjene svetlosti, Ivo Polić uhvatio je jednim pogledom veliki prostor fantastično udešen, ispunjen najraznolikijom arhitekturom i okićen
Jedna harmonija boja, oblika, stvari, u muzičkoj tišini. Potpun mir u kojem se duši traži izražaja. Ivo Polić sa strepnjom u duši gazi po mekim debelim sagovima.
Ovde je smešteno veličanstvo dveju vera jednoga boga. Ali što ovde podseća na boga koji se u duši javlja? mislio je Ivo Polić.
Ali šta je to što ovako jako podseća na boga? mislio je Ivo Polić šetajući se ispod arkada. Gledao je muslimanski svet u prostoru hrama.
Kako su sitni i neznatni prema veličini fanatičnosti i greha njihovih pređa! Ivo Polić oseti potrebu da se moli. Bio je u fesu, odluči se. Postavi se u red vernika i s njima klanjaše.
” Jednoga dana Ivo Polić podranio je. Bio je odlučio da ceo taj dan provede pešačeći u okolini velike varoši. Zaželio se polja i slobodnog
sa zatvorenim vratima, džamije ispred čijih česama kupe se deca, retki prolaznici koji prolaze kao pored kakve stvari. Ivo Polić posle dugoga švrljanja izbio je na more. Tu se duže zadržao. Našao se prema otvorenoj pučini u dražici na pesku.
Petković, Novica - SLOVENSKE PČELE U GRAČANICI
U celini gledano, Ivo Andrić je u svim svojim delima, i iz različitih uglova, prikazivao čovekovu borbu sa besmislom, entropijom.
Jer Ivo Andrić je – mogli bismo reći – pisac, kulture, tj. pisac koji je više no bilo ko drugi u našoj književnosti zaokupljen
Gotovo svi prigovori Stankoviću odnosili su se na veštinu pripovedanja. Nju će, kod nas, tek Ivo Andrić dovesti do savršenstva.
onoga ko postavlja normu moderne naracije (pripovedanja) i jezika (naročito sintakse) koji uz nju ide, svakako zauzima Ivo Andrić. U isto vreme drugi vrh predstavljaju romani Miloša Crnjanskog.
U celini gledano, Ivo Andrić je u svim svojim delima, i iz različitih uglova, prikazivao čovekovu borbu sa besmislom, entropijom.
Jer Ivo Andrić je – mogli bismo reći – pisac kulture, tj. pisac koji je više no bilo ko drugi u našoj književnosti zaokupljen čov
Božović, Grigorije - KOSOVSKE PRIČE
Grijeh na nas i našu đecu, Ivo brate i sine!.. Celom snagom svojom prućio se ispred oltara Ivan Vojinović, poklonio se svecima, uzeo pričešće i
Jakšić, Đura - JELISAVETA
STANIŠA: I nije! Sin rođeni ja sam Ivan-bega, Ti kopile časa ćudljivoga. — Svladan vinom i rakijom Ivo, U nemoći muškog molovanja, Stvorio je razmaženo bepče Da se njime kô lučetom malim Ćud pakosne žene zaigrava.
Ivić, Pavle (sa grupom autora) - Kratka istorija srpske književnosti
Umetnost pripovedanja niko nije toliko razvio i usavršio kao Ivo Andrić (1892-1975). On nije samo tematski vezan za Bosnu. Od svih naših krajeva - kako je to primetila I.
Ćipiko, Ivo - Pauci
KNjIŽEVNOSTI Antologija SRPSKE KNjIŽEVNOSTI Ivo Ćipiko PAUCI i ZA KRUHOM „Antologija srpske književnosti“ je projekat digitalizacije klasičnih
Originalno izdanje dela nalazi se na Veb sajtu www.ask.rs. 2010. Antologija SRPSKE KNjIŽEVNOSTI Ivo Ćipiko PAUCI PAUCI 1 I 2 II 65 ZA KRUHOM 112 I 113 II 205 PAUCI I Na Badnji dan u dućanu gazda—Jova življe je no
Pop—Vrani žuri se, ogladnio je; i sluga Ivo već na sto nosi. — Došao si, — veli mu i ublijedi od uzbuđenja. —Živine! Mogao si čekati, pa po kršćanski uraditi...
Iziđoše dva trgovačka agenta, nekoliko Zagoraca, a za njima, najposlije, sveučilišni đak Ivo Polić. Ona dva agenta okupiše nosači i gonjači i naganjaju se s njima.
Ona dva agenta okupiše nosači i gonjači i naganjaju se s njima. Ivo ih obiđe, priđe agentu društva, pozdravi ga i zamoli da stavi u stovarište njegov kovčeg, dok sutra po nj pošalje čovjeka.
—Ča je? Kako si? Nismo ti se nadali. —Nijesam imao vremena pisati. A kako je? — Ka' i uvik, dobro! Ulazi! Ivo uđe u kuću, a Marko zatvori vrata i zakrakuna. Uza stube uzađoše oba na prvi tavan. —Ko je to?
Uza stube uzađoše oba na prvi tavan. —Ko je to? — začu se uto iz sobe ženski glas. —Došao je Ivo, — odgovori Marko. —Bog s tobom! — javi se jače stara im majka. Eto me udija... Ive, s kim si došao? —Sam...
Majka se digla i odijevaše se. Dotle je Marko upalio svijeću. Vrata se otvoriše. —Ivo, sinko! Zar si sam došao? —Sam, — odazove se Ivo, i u isti tren ogrliše se. Marko pridade majci svijeću.
Dotle je Marko upalio svijeću. Vrata se otvoriše. —Ivo, sinko! Zar si sam došao? —Sam, — odazove se Ivo, i u isti tren ogrliše se. Marko pridade majci svijeću. — Ja grem spat', — reče im i ode u svoju sobicu.
Njih dvoje uziđoše uza stube na drugi tavan... Uđoše u čistu, obijeljenu sobicu. Ivo rastvori stakla i kapke. Zatim se obrne k majci, nasmije se tek primjetljivo i zagleda se u nju.
— Evo ti! — reče mu blago. Ivo prihvati i natoči. Uto je starica sredila postelju. Kad bijaše s poslom gotova, zagleda se u sina. —Bićeš umoran?
—Bićeš umoran? Blid si, poj opočini! I nato tiho iziđe i zatvori za sobom vrata. Ivo nanovo natoči i sit se napije. Zatim se nalakti na prozor i, zamišljen, stade gledati u mirnu, pro,ъetnu noć.
Opačić, Zorana - ANTOLOGIJA SRPSKE POEZIJE ZA DECU PREDZMAJEVSKOG PERIODA
Jovan Jovanović Zmaj: Živa knjiga (pesme) 1891. Jovan Maksimović: Zlatiborska vila (priče) 1892. Rođen Ivo Andrić Petar Despotović: roman Dve lažne zlatice Dušan Đurić: Nekoliko pripovedaka za srpsku mladež 1893.
Nušić, Branislav - AUTOBIOGRAFIJA
Glišić, Milutin Ilić, Simo Matavulj, Dragomir Brzak, Vladimir Jovanović, Nikola Đorić, Dragutin Ilić, Paja Adamov, Ivo Vojnović, Kosta Arsenijević, Stevan Sremac, Janko Veselinović, Vojislav Ilić, Svetolik Ranković, Ilija Vukićević,
Stevan Sremac, Janko Veselinović, Vojislav Ilić, Svetolik Ranković, Ilija Vukićević, Aleksa Šantić, Milorad Mitrović, Ivo Ćipiko, Svetozar Ćorović, Milorad Petrović, Boža Knežević, Bora Stanković i Radoje Domanović.
Mislim da je bolje ako budem svakom redom davao reč. – Tako je! – prihvati zbor. – Ima, dakle, reč konte Ivo Vojnović! – Ja?! – izenadi se konte Ivo i izvadi malu maramicu, čipkicama opervaženu, i obrisa čelo. – Ma nemojte!
– Tako je! – prihvati zbor. – Ima, dakle, reč konte Ivo Vojnović! – Ja?! – izenadi se konte Ivo i izvadi malu maramicu, čipkicama opervaženu, i obrisa čelo. – Ma nemojte!
Javi se za reč i Ivo Ćipiko: – E, oštija – reći će on – bilo bi pravo pozvati ga, toga blaženoga Nušića, amo k nama, ma velim da pasa još
Nije nam, veli, preša da toliki grijeh činimo. – Što govoriš, bre Ivo – reći će Bora – jeretičke stvari, zar ne vidiš kako Brzaku kaplje pljuvačka iz usta.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
STARINA NOVAK I DELI-RADIVOJE 559 56 GRUJICA I PAŠA SA ZAGORJA 564 57 ŽENIDBA GRUJICE NOVAKOVIĆA 573 59 IVO SENKOVIĆ I AGA OD RIBNIKA 595 60 LOV NA BOŽIĆ 612 62 JANKO OD KOTARA I MUJIN ALIL 644 63 SMRT SENjANINA IVA 657 64
Među najviše opevane uskočke junake spadaju: Ivo Senković, Senjanin Tadija, Stojan Janković — ličnosti koje su poznate i istoriji.
1 Ivo Senković (ili Ivo Senjanin) je istorijski Ivan Vlatković, poglavica senjskih uskoka. „U vreme austro-turskog rata 1593—16
1 Ivo Senković (ili Ivo Senjanin) je istorijski Ivan Vlatković, poglavica senjskih uskoka. „U vreme austro-turskog rata 1593—1606.
Kako je prikazan u pesmi Ivo Senković i aga od Ribnika on ide među dva ili tri najsugestivnija lika našeg herojskog pesništva.
To je ono Njegoševo mlado žito kome je vekovima dolazila žetva pre roka. Ivo Senković predstavlja našu mladost kroz vekove, koja je dorastala do konja i do bojna koplja — za neprestanu borbu.
Nije manje snažan ni stih koji aga i Ivo (u pesmi Ivo Senković i aga od Ribnika), nalazeći se brzo jedan za drugim u istom povoljnom položaju, upućuju — kao da
Nije manje snažan ni stih koji aga i Ivo (u pesmi Ivo Senković i aga od Ribnika), nalazeći se brzo jedan za drugim u istom povoljnom položaju, upućuju — kao da se loptaju —
“ U drugoj Ivo kaže povodom sukoba sa prvom poterom: Od njih niko ne ostade, majko, od nas niko ne pogibe, majko; povodom sukoba sa
Sekula se u zmiju pretvorio, Bitka na Krbavskom polju, Ženidba Maksima Crnojevića, Margita djevojka i Rajko vojvoda, Ivo Senković i aga od Ribnika, Smrt Senjanina Iva, Ženidba Milića barjaktara, Ropstvo Jankovića Stojana, Predrag i Nenad.
Sa kakvom je samo veštinom i preciznošću naslikan stari Đurađ u pesmi Ivo Senković i aga od Ribnika! Starac dobija poziv za megdan i plače: oseća da je vrlo star, da se ne može ni konja držati,
Ni strepnja za sinom ne vraća starcu snagu. Ali kad se posle dobijenog megdana vratio Ivo u turskom odelu, kad se Đurđu učinilo da to dolazi Turčin koji je ubio Ivu, tada je osećanje nemoći nestalo kao da je