Petrović, Rastko - LJUDI GOVORE
Gospođa Marija, ogromna i lepa žena, velikih, crnih očiju, donese sanjivu Fereru na rukama; Izabela joj se držala za suknje. Njen muž, krčmar, bio je čovek mali, mršav, crven i uzbudljiv.
— Ja sam se uvek divila, kad jedan čovek tako mlad uspe u životu. To je divno videti. Izabela, molim te, leži mirno, ne udaraj me po grudima. Divno je videti čoveka koji zna gde treba da troši snagu.
— Kako vam se dopada riba, — obratiše se prvi put meni, — hoćete li još? — Ne, hvala. Sasvim je izvrsna. Izabela baš čvrsto spava. — Nemoguće je metnuti je u postelju dok ja nisam s njom. To je kuknjava.