Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
Tobdžija prinese vitilj i trešnjevac riknu... Plotun mu ne dade ni izdušiti... Prolomi se turska vojska, ali samo za trenutak...
Hitra mladež poskoči od sovre i poče uprezati i zauzdavati dobre konje. Puška pušci nije dala izdušiti; s pucnjavom se mešao konjski vrisak... — Je l̓ gotovo? — viknu starojko. — Gotovo! — odgovoriše mu. — Polazi!
— zapovedi starojko. Kod kuće je čekala opet postavljena sovra. Opet se jelo i pilo... Puška opet pušci nije dala izdušiti. Sunce se već spusti na zaranke. Zeka se samo pogleda s Devom. — Je li vreme? — Jeste. Zeka zovnu Stanka.