Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
E žao mu za braćom, jako, bože, žao, ali šta će: izgladnio je, ižednio, stoga se požuri da što prije stigne do kyće. Išao dalje i išao, nigdje ništa ni pojesti ni popiti, dok ne
Medvjed tad poviče: — Oh, što sam izgladnio bježeći! — Be, ako si ti, i ja sam, — reče mu lisica — nego idi u selo pa nam donesi jedno ulišće meda, a ja ću te