Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Dočekati: izginuti listom, ne dočekat: zazor i sramota, rugaće se nama krajišnici“. Siđe Alil s visoke jelike, i odoše, društvo izbudiše, po otoci busije metnuše. Do otoke svati dojezdiše.
“ Kad se mrka nakitiše vina, sve je pjano kako i pomamno, pospalo je kako i poklano; uz jelike puške prislonili. Privuče se Komnen barjaktaru, pokupi im svijetlo oružje, pa zatrpa u jelovo granje, al’ ne može sablje
se sablje okovane, a kad viđe da mu puste nema, on pogleda na svoju družinu, a družina za puške dugačke, al’ pušaka uz jelike nema! Onda viknu Senjanin Tadija: „Ustan’, kurvo, Hasan-aga Kuno!
nagoni muka na nevolju: kaži kumu, kaži starom svatu, nek ustave sure bedevije, nek ugase svirke i pop’jevke, uz jelike prislone barjake, nek me skinu sa dobra konjica, nek me spuste na zelenu travu; ljuto me je zaboljela glava, jarko mi je
Stani, pobro, Milić-barjaktare! Ustavite svirke svekolike, ugasite svatske davorije, uz jelike prislon’te barjake, da skinemo sa konja đevojku; ljuto tuži moja mila snaša, ljuto ju je zaboljela glava, jarko joj je