Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
Osećao je čisto kao da ga po kosi mazi topla i nežna ruka Jeličina... Pa se zagleda u prošlost, skoru prošlost, i uzdahnu... — Doći će dan kad će se i meni vratiti moje živovanje!...
Hajdmo iz ovijeh stopa Ivanu. Ti znaš da on mene sluša. Lazaru se razgali lice. On se nije toliko plašio nepristanka Jeličina koliko srdnje i ponosa očevog. Njemu se činilo da će se stvar dobro svršiti. I on poljubi Turčina u ruku.
Kruška se ozbiljno zamislio. Sve ovo, ovo zbližavanje popovo i kmetovo sa Aleksom, upornost Jeličina, ova priviđenja Marinkova, sve to nekako čudno, teško, pade mu na dušu.