Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Mogao bi ko, zbog tijeh nadimaka, pomisliti e su Jerkovići prezreni među svojim zemljacima, a to nije istina. Ne samo po župama sv.
Krkote su, većijem dijelom, maloga rasta, jedri i golopuzasti. Svi Jerkovići imaju velike zube, i gotovo svaki je malo razvratastijeh usta, smeđe dlake i sijerijeh očiju.
Po tome možete suditi kako su životarili Čagalj i Šunda, a kako i svi ostali Jerkovići. Ali siromaština nije sramota nikome, a najmanje svetoj lozi! A kad bi ljetina izdala?
To je duje činio kao dobar čovjek, ali tome bješe i jedan krupan uzrok, nije vajde kriti. Rekosmo poprijed da su Jerkovići maličak prihvatljivi, a glad je glad, a ljudi su ljudi, pa eto fratru bruke gotove, ako ne preteče zlo!
Dakle: alvundandara, živija naš dični vra-Brne! — Živija! — uzviknuše Jerkovići. — Ko će napiti kâ on! — veli Rkalina, mašući glavom. — Niko kâ on!
Pa onda treći, kojim završiše momčad Krkote i Zubaci. Stipan pripali cigaretu fratru pa se poizmače. Jerkovići razumješe sad da je blizu čas u kome će se izleći ono oko čega se sve obrtalo, te umukoše i pogledaše Čagljinu, a on
Ajte i vi, braćo! — Bi molija za jednu rič! — poče Čagljina, skinuv kapu i primaknuvši se ka ognjištu. Svi se Jerkovići naslagaše iza njega. — A šta to, Jure? — pita nemarno dujo češući se po listovima.
— Jer mi znamo put i do biskupa i do kralja! — Pa ja nisam rekâ da neću! — odgovori fratar, malo mirniji. Jerkovići počeše gurkati Rkalinu u pleća, svi zagrajaše: — Pa lipo!... Kud li će se lipše!... Pa dobro!... Kâ pametan čovik!...
— obode konja i odjezdi. Kušmelj i Osinjača izgrliše Bakonju, preporučujući mu da sluša strica Brnu, da zapazi kako ga Jerkovići ljube, pa neka se baš za njihov inad podobri. Stipan i Bakonja pođoše.
Oko provincijala okupiše se gvardijanovi bratstvenici; oko Mačka — njegovi, oko Naćvara — Jerkovići. Sa Tetkom odvoji se jedan lijepo odjeven seljak i uza nj jedan dječko od 12—13 godina.
— Ajte zbogom! Zbogom! Pošli zbogom! — veli svojima. I Tetka zastade dokle ne izađoše Jerkovići, pa mahnu rukom na stranca, da pričeka pred vratima. — Koja dobra, Dume?
Knez tada preuze: — Ive, dite moje, bog ti dâ... — ali i njega zagušiše suze. Tada svi Jerkovići začavrljaše ljubeći se s njim. Knez ih počasti pićem. Čagljina poče zdravicom: — Danas je naše govorenje.