Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
— a nekakav prijašin, gle ga, kao da mu se bogzna kako žuri, zajašio preko plota, gdje i nije lijepo vid jeti starijeg čovjeka ako već ne juri tuđa goveda iz svoje ljetine.
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
Ne dajte suzi da joj s oka leti; Vrat'te se njojzi u naručja sveta; Živite zato da možete mr'jeti Na njenom polju gdje vas slava sreta!
Ćipiko, Ivo - Pauci
Dobra vam noć! — i pođe u kuću. Ivo gledaše za njom, i kad zatvori kućna vrata, bješe mu čisto žao djevojke. Os jeti smilovanje, a da mu nije znao uzroka. Jure jednako ćuti, a naganjanje, pjesme i dozivanje s gornje strane pomalo jenjava.
On se prisloni uza zid i zagleda se u napušteni prostor. Ulicom, dokle mu oko dopiraše, nije bilo vid jeti živa, stvora, a magla se vukla, tek što je prekidalo jednoliko lijevanje...
— Pustite ga! — reče nehajno Jurina majka. — Ja bih ga želio vid jeti; — odgovori smeteno Ivo. — Ča ćete viditi? Bidan, doša' je kost i koža!
Da mu bude lakše, gledao je s vrata ljude kako se žure kući. Najposlije iza sebe os jeti svjetlo nažgane svijeće. Blijedi trag dopiraše do na put.
„Napokon”, mislio je, „na njoj se nije ništa dobro zaključilo, niti se od onih ljudi bilo ikad nadati boljemu”. I on os jeti u sebi svu potištenost i ropstvo pod kojim je stenjalo siromaštvo podvrgnuto imućstvu nekolicine bogataša, pa mu padoše
— Kuda? — U svijet, samo da me nije ovdje! Uto kroz noć čuše se zvuci muzike, a odmah učestaše rakete let jeti u vedri prostor, nad morem prama zvijezdama, i lijepo se čuje njihov fijuk.
— Znam da hoćete, a ča bi i činili bez ljubavi? — Možebit'! — reče Ivo k'o za se, i u— isti čas os jeti suze u očima.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Lazarova, i ona mi šetaše, višnjega boga moljaše: „Ti me, bože, donesi na svake na nevoljne sreće, bože, ma me nemoj don̓jeti na junaka izranjana, er su meni, Milici, ljute rane dodijale, ljubi Lazarovoj“.
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
Ona se onda pribi uz Vanjku Širokog, svog zaštitnika, a na to Stric ljutito lupi dlanom po stablu i zapri jeti: — Drugi put ću skočiti s vrha bukve, pa nek bude milo onima koji me mrze! Djevojčici zaigraše usne.
Oficir nam se od žalosti ubio. — A kud ćeš sad ti s tom puškom? — To ćemo još vid jeti — prijetio je vojnik. — Biće još dana za megdana. Škola nije radila.